hrvatski

Imoralizam Friedricha Nietzschea: Društvena uvjetovanost i oslobađajući smisao morala

Knjiga sadrži sedam poglavlja. U uvodnom dijelu prikazom različitih pristupa utemeljenja etike, što implicira i različitost tumačenja temeljnih etičkih problema, nastoji se pokazati na koji način je Nietzsche svojom kritikom morala obuhvatio te probleme. Riječ je prvenstveno o problemu objektivnog utemeljenja morala i moralnih vrijednosti, te o problemu odnosa činjenica i vrijednosti u etici. Nietzscheova teza kako nema moralnih činjenica u neposrednoj je vezi s tezom da je svaki moral utemeljen na zabludama. Obje teze, kao i općenito filozofski pristup u kojem često nedostaje jasna i dosljedna argumentacija, dovodi u sumnju relevantnost Nietzscheove kritike morala za etiku i etičke probleme. O problemu nedorečenosti i dosljednosti njegove filozofije posebno je riječ u drugom poglavlju. Pritom dolazi do izražaja i Nietzscheovo opetovano naglašavanje originalnosti pristupa u tumačenju morala koji ipak ne podrazumijeva negiranje morala. »Originalnost« pristupa očituje se u drugačijem promišljanju moralnih vrijednosti, iz čega onda proizlaze i drugačiji zahtjevi prema moralu, ali i prema čovjeku. Jedan od tih zahtjeva je zahtjev za prevrednovanjem svih vrijednosti, koji ujedno i ponajbolje naglašava bitno obilježje čovjeka kao procjenjujućeg bića. Potonje je posebno tematizirano u trećem poglavlju kao svojevrsnom uvodu u analizu djela Uz genealogiju morala koja obuhvaća četvrto i peto poglavlje. Utvrditi porijeklo moralnih vrijednosti dobra i zla, porijeklo savjesti, krivnje, odgovornosti znači uočiti njihovu uvjetovanost, promjenjivost te temeljem toga, protumačiti njihov (ne)općevažeći smisao. Za Nietzschea smisao ovisi o tome kako je volja protumačena i njihov smisao on nastoji protumačiti pomoću volje za moć. Na temelju takvog, drugačijeg, tumačenja htijenja onda nužno proizlazi i potreba za prevrednovanjem postojećeg smisla, odnosno potreba za perspektivističkim tumačenjem. Perspektivističko tumačenje morala upozorava na Nietzscheovo odjelito tumačenja zabluda i vrijednosti morala (i metafizike), što je posebna tema petog poglavlja. Navedena distinkcija je važna jer pokazuje kako se u tezi da je svaki moral zabluda ne nalazi njegov glavni prigovor protiv dotadašnjih morala, niti temeljem te teze proizlazi zaključak o neobvezatnosti svih morala. Moral obvezuje, a vrijednost pojedinog morala treba ovisiti o tome koliko on pospješuje ili osiromašuje čovjekov život i postojanje. Nietzsche je bio uvjerenja da sve dotadašnje vrijednosti vode osiromašenju čovjekova postojanja i čovjekove »moćnosti«, a razlog tome je što su bile vođene asketskim idealom. Genealogijske rasprave jasno pokazuju da se Nietzsche nije zadovoljio samo time da pokaže takvo značenje asketskih ideala, jer istovremeno on upućuje i na promišljanje novog, drugačijeg ideala putem kojeg bi se drugačije procjenjivale sve vrijednosti, pa tako i moralne. Što je Nietzsche točno mislio pod takvim idealom, objašnjeno je u završnim poglavljima. Međutim, u tom kontekstu njegov »pozitivan« odnos prema moralu, njegovo tumačenje autonomnosti, slobode te negativno tumačenje ćudorednosti kako je on razumije, ozbiljno dovodi u pitanje shvaćanje da je Nietzsche svojim naizgled radikalnim kritičkim pristupom odustao od pokušaja objektivnog opravdanja i utemeljenja moralnih vrijednosti.

slobodna volja, autonomni individuum, protuideal, volja za moć, vrijednost

nije evidentirano