hrvatski

Teorija namjere kao alternativa ograničenoj teoriji krivnje i uređenje zabluda de lege ferenda

U današnjem hrvatskom kaznenom zakonodavstvu zablude su uređene u skladu s ograničenom teorijom krivnje, koja je dominantna u komparativnoj kaznenopravnoj doktrini. Ta teorija razlikuje zabludu od protupravnosti od zablude o biću djela i zablude o okolnostima koje isključuju protupravnost. Međusobno razgraničenje navedenih zabluda izrazito je kompleksno jer ovisi o finesama oko kojih teoretičari ne mogu postići konsenzus. Autor taj problem nastoji razriješiti uspoređujući ograničenu teoriju krivnje s teorijom namjere kao mogućom alternativom. U tu svrhu daje pregled evolucije obiju teorija, ukazujući na teorijske i praktične razloge njihova nastanka i razvoja. Nakon toga propituje prednosti i nedostatke moguće integracije namjere i svijesti o protupravnosti u ˝proširenu namjeru˝ (dolus malus), s osvrtom na zamisao o širenju namjere na cjelokupno nepravo. Naposljetku se izlažu konkretni prijedlozi zakonskih izmjena koji bi, prema mišljenju autora, doveli do sustavnije i jednostavnije primjene zabluda u praksi.

namjera, svijest o protupravnosti, zabluda

nije evidentirano