hrvatski

Književno djelovanje Mije (Miška) Radoševića

U magistarskoj se radnji kontekstualizira slabo poznati roman "Karikature" (1908.) Mije (Miška) Radoševića (Lokve, 10. listopada 1884. - Stara Gradiška, ožujak (?) 1942.) u trenutak u kojem je nastao te određuje njegovo pripadanje odnosno nepripadanje književnoj epohi unutar koje je objelodanjen. "Karikature" su Mije Radoševića u ranijoj kritičkoj literaturi promatrane ili kao modernističko ostvarenje (S. Korać, M. Šicel, K. Nemec) ili kao literarni anakronizam (N. Petković). Na temelju smo se takvih neslaganja kritičke riječi odlučili analizu tog romana usmjeriti ponajprije na ispitivanje klasičnih, realističkih i modernističkih elemenata u narativnom pismu Mije Radoševića. Pri tome se na predmetno-tematskoj razini "Karikatura" lako uočavaju značajne nov?ne. Autor je odabrao prilično moderne ideje: ničeanstvo, teorija hereditarnosti, organicističko viđenje svijeta, Zeitgeist i posegnuo za trendovskim štivom (Otto Weinninger, "Spol i karakter") te odvažno krenuo u neka relativno nesemantizirana polja u domaćoj književnosti (problem erotike i psihopatološke svijesti junaka). Svakako je najuočljivija inovacija koju uvodi Mijo Radošević ona na tematskom planu te postupak grotesknog organiziranja literarnog univerzuma. Pri analizi postupaka ostvarivanja grotesknih tendencija autora u tekstu "Karikatura" na makrostrukturnom, te zasebno na mikrostrukturnom planu korišten je metodološki predložak Dunje Detoni Dujmić nastao na tragu strukturalističke kritičke misli, a ponuđen u članku "Začinjavci grotesknog" ("Forum", XXII./1983., 10.-12., 822.-835.). Nakon što smo utvrdili izrazitu modernost romana na tematskom planu, u drugom dijelu analize, razmatraju se narativni postupci u tekstu i utvrđuje se njihov modernistički orijentirani otklon od dotada uvriježena romaneskna izraza. Pri tome nam je poetika francuskog strukturalista Gérarda Genettea, uz uvažavanje svih njezinih ograničenja, poslužila kao metodološko polazište u analizi kategorije narativnog vremena, načina i glasa. Na temelju, dakle, detaljne analize grotesknoga oblikovnog načela i pripovjednih tehnika u romanu "Karikature" određuje se položaj tog romana u povijesti hrvatske književnosti. On je, naime, osmišljen kao modernistički tekst, ali je autoru u njegovoj realizaciji nedostajalo istinske umjetničke snage. Zato taj roman svakako ide uz bok s ostalim djelima hrvatskih avangardista (novele A. G. Matoša, prozno i dramsko pismo F. Galovića, roman "Laž" R. Kolarića Kišura), a posebno je srodan s modernisitičkim pismom njegovih sudrugova Janka Polića Kamova i Josipa Baričevića, iako je znatno slabije umjetničke vrijednosti.

roman; modernizam; groteska; ironija; kategorija vremena; kategorija načina; kategorija glasa.

nije evidentirano