hrvatski

Oculis spiritualibus – sestrinstvo u ogledalu duha. Duhovnost sestrinstva iznad procjepa profesije i prakse

Autor u članku propituje važnost i nužnost duhovne dimenzije sestrinstva koja se u novije vrijeme sve češće i sve glasnije nameće kao problem, ali i kao nasušna potreba. U uvodnom dijelu članka autor pojašnjava uvjete i mogućnosti izricanja onoga neizrecivog u sestrinstvu što je zbog suvremene uznapredovale profesionalizacije i modernizacije sestrinstva ili svjesno potisnuto ili svjesno zanijekano ili oboje zajedno. Duhovnu dimenziju sestrinstva autor smješta i ujedno otkriva u najdubljoj nutrini i intimi sestrinske prakse koja se ne da izreći tehničkim jezikom koji slijedi logiku vladanja, učinkovitosti i produktivnosti. Duhovna dimenzija sestrinstva, kao najdublja i utoliko najrealnija dimenzija sestrinstva posjeduje drukčiju logiku od one tehničke. Ta činjenica govori da se duhovna dimenzija bitno razlikuje od svih ostalih profesionalnih dimenzija sestrinstva, iako ih, kao konstitutivna dimenzija, sve prožima i prati. U prebiranju po vrijednosnim dimenzijama sestrinske prakse, autor u članku postupno produbljuje smisao i značenje duhovne dimenzije sestrinstva, a kao logičke pretpostavke za kasnije konkretno i sadržajno osmišljavanje duhovnosti u sestrinstvu. U tom smislu autor pojašnjava biblijski smisao i značenje srca kao metafore kojom se označuje čovjekova nutrina i intima, ali i izriče smisao cjelovitosti ljudske osobe. Zatim pojašnjava smisao i značenje graničnih ljudskih iskustava, kao što su bolest, patnja, umiranje i smrt, s kojima se medicinske sestre svakodnevno susreću, u kojima autor prepoznaje jasne znakove proloma transcendencije u imanenciju, odnosno duhovnog u tjelesno, polazeći pritom i od cjelovite vizije ljudske osobe kao realnog duhovno-tjelesnog ili transcendentno-imanentnog jedinstva. Na temelju svijesti o transcendenciji, koja je neupitna sastavnica ljudskog iskustva, autor u nastavku pokazuje kako se upravo iz te svijesti javlja potreba za odgovorom na pitanje o smislu ljudske egzistencije, posebno u tragičnim situacijama ljudskog života. Ta potreba ujedno otvara pitanje o duhovnosti, a što je slučaj i sa sestrinstvom koje autor jednoznačno shvaća kao njegu bolesnika. Sestrinska praksa je, dakle, njega bolesnika, a ta njega je po svom vrijednosnom naboju takva da zahtijeva duhovno ozračje, duhovno držanje i duhovni pristup u odnosu medicinske sestre i bolesnika. Prema kraju članka autor pokazuje kako je smisao duhovnosti u sestrinstvu jasno izražen u ideji sestrinstva kao poziva na što se onda nadovezuje preciziranje sadržaja duhovnosti u sestrinstvu, posebno kršćanske duhovnosti u sestrinstvu koja izvire iz kršćanskog iskustva stvarnosti i na njemu se temelji polazeći od Isusa Krista patnika. Kršćansko iskustvo uvijek se pokazuje i ostvaruje kroz intimnu povezanost transcendencije i imanencije, odnosno kroz djelovanje nadnaravne milosti na čovjekovo naravno stanje. Na samom kraju autor pobliže analizira dostojanstvo sestrinstva kao svete službe koja nedvosmisleno upućuje na izvanrednu potrebu duhovnosti u sestrinstvu, ali i otkriva istinsku duhovnu snagu i posebnost sestrinske prakse kao njege bolesnika, tj. bližnjega u potrebi na čijem se licu prepoznaje lice Krista patnika.

sestrinstvo ; sestrinska profesija ; sestrinska praksa ; duhovne dimenzije sestrinstva ; transcendencija ; imanencija ; ljudska osoba ; bolesnik ; sveta služba ; Bog

nije evidentirano