hrvatski

Odnos između ličnosti, strategija učenja, strategija poučavanja i znanja engleskoga jezika

Ovladavanje inim jezikom (OVIJ) dinamičan je proces koji se temelji na interakciji individualnih i kontekstualnih čimbenika. Istraživanja individualnih razlika (eng. individual differences), kao jedna od ključnih tema psihologije ličnosti i psihologije obrazovanja, sedamdesetih godina prošloga stoljeća doživljavaju zamah i na području glotodidaktike. Budući da individualne razlike (kao npr. ličnost, nadarenost za jezik, stilovi i strategije učenja, motivacija, strah od jezika), izravno ili neizravno doprinose varijaciji u ishodima učenja inih jezika, postale su jedno od najistraživanijih područja glotodidaktike. Međutim, suvremeni trendovi u istraživanjima OVIJ-a naglašavaju i situacijsku prirodu individualnih čimbenika i upućuju na novu dinamičnu konceptualizaciju u kojoj individualni čimbenici ulaze u određenu vrstu interakcije sa situacijskim parametrima (Dörnyei, 2009). U skladu s gore navedenim, cilj ovoga istraživanja bio je proniknuti u odnos između ličnosti, strategija učenja, percipiranih strategija poučavanja i znanja engleskoga jezika. Iako brojna psihologijska istraživanja ukazuju na učinak ličnosti kao nekognitivne varijable na akademski uspjeh, mali je broj istraživanja OVIJ-a u svjetskim razmjerima, a posebno u Hrvatskoj koja su se bavila fenomenom povezanosti ličnosti sa strategijama učenja ili sa znanjem inoga jezika. Istraživanje je provedeno na uzorku od 229 studenata medicine Sveučilišta u Splitu. Za procjenu ličnosti korišten je kros-kulturalni upitnik IPIP100 (International Personality Item Pool) (Goldberg, 1999), temeljen na modelu velikih pet dimenzija ličnosti (ekstraverzija, ugodnost, savjesnost, emocionalna stabilnost i intelekt). Za razliku od psihologijskih istraživanja u kojima ovaj model predstavlja dominantu konceptualizaciju strukture ličnosti, istraživači s područja OVIJ-a pokazali su tek slabo zanimanje za uključivanje petofaktorskoga modela ličnosti u nacrte svojih istraživanja. Stoga se činilo vrijednim istražiti mogući učinak velikih pet crta ličnosti na ovladavanje engleskim jezikom. Nadalje, u svrhu mjerenja strategija učenja engleskoga jezika korišten je upitnik SILL (Strategy Inventory for Language Learning) (Oxford, 1990) u kojemu su strategije učenja engleskoga jezika grupirane u šest kategorija: strategije pamćenja, kognitivne strategije, kompenzacijske strategije, metakognitivne strategije, afektivne strategije i društvene strategije. Konačno, posljednji korišteni upitnik posebno izrađen za ovo istraživanje bio je Upitnik o percipiranim strategijama poučavanja (UPSP) čija je svrha bila utvrditi u kolikoj mjeri studenti percipiraju određene nastavne aktivnosti, tehnike poučavanja i modele razredne interakcije učinkovitima za vlastiti proces učenja. Faktorskom analizom identificirana su četiri percipirana pristupa poučavanju koji se temelje na pozitivnoj interakciji i metodičkoj raznolikosti, razvoju pragmatičke kompetencije, promicanju samostalnosti u učenju i tradicionalnom pristupu usmjerenom nastavniku. Kao instrumenti procjene znanja engleskoga jezika u ovom su istraživanju korišteni cloze test za mjerenje opće jezične kompetencije i test slušanja s razumijevanjem za mjerenje receptivne sposobnosti slušanja s razumijevanjem. Svi prikupljeni podatci analizirani su deskriptivnim i inferencijalnim statističkim metodama. Rezultati analize doveli su do zanimljivih spoznaja. Prvo, uočena je značajna negativna povezanost savjesnosti i opće jezične kompetencije, što bi se moglo protumačiti primjenom cloze testa kao instrumenta procjene znanja. Drugo, dokazano je da su studenti više razine intelekta bili skloni učestalijoj primjeni kognitivnih i metakognitivnih strategija, dok su oni s višim rezultatima na skalama ekstraverzije i ugodnosti pokazali tendenciju prema učestalijoj uporabi društvenih strategija. Treće, statistički značajno bolju opću jezičnu kompetenciju i razvijeniju vještinu slušanja s razumijevanjem pokazali su studenti koji su se izjasnili o učestalijem korištenju kognitivnih strategija, dok su oni skloniji češćoj primjeni afektivnih strategija imali značajno lošije rezultate na mjerama obje jezične sposobnosti. Nadalje, detaljniji uvid dobiven je analizom odnosa između pojedinačnih strategija učenja i obiju jezičnih komponenti, posebno ako ga se sagleda u interakciji s osobinama ličnosti. Drugim riječima, iz kategorije kognitivnih strategija identificiran je podskup pojedinačnih strategija čija je primjena bila statistički značajno pozitivno povezana sa znanjem engleskoga jezika i intelektom. Rezultati su također uputili na to da su strategije učenja značajnije od ličnosti doprinijele objašnjenju varijance u znanju engleskoga jezika. Međutim, budući da su crte ličnosti statistički značajno doprinijele objašnjenju varijance u objema jezičnim komponentama, njihova se uloga u istraživanjima OVIJ-a ne bi smjela zanemariti. Konačno, analizom je utvrđen i niz značajnih pozitivnih korelacija između crta ličnosti i percepcije studenata o učinkovitosti različitih pristupa poučavanju, čime je dokazano da razina do koje studenti određene strategije poučavanja doživljavaju djelotvornima ovisi dijelom i o njihovoj ličnosti. Iz nalaza ovoga istraživanja proizlazi i niz praktičnih glotodidaktičkih implikacija koje se odnose na podizanje svijesti nastavnika o učenju kao dinamičnom procesu koji se temelji na interakciji između ličnosti i strategija učenja kao individualnih varijabli i strategija poučavanja kao situacijskih varijabli. Takva bi osviještenost nastavnika trebala rezultirati fleksibilnijim pristupom poučavanju, uključivanjem raznovrsnih aktivnosti i tipova zadataka u proces poučavanja i poticanjem učenika na samostalno učenje. Imajući sve navedeno na umu, nastavnici bi mogli potaknuti razvoj učenikovih sposobnosti koje će im omogućiti da postanu bolji učenici jezika.

crte ličnosti, strategije učenja, percipirane strategije poučavanja, interaktivno djelovanje, opća jezična sposobnost, receptivna jezična sposobnost slušanja s razumijevanjem

nije evidentirano