engleski

Shame and guilt pronnoness and psychological adjustment

U posljednjem je desetljeću došlo do povećanog interesa istraživača za proučavanje emocija srama i krivnje. Doživljaj srama i doživljaj krivnje su se desetljećima u psihološkoj stručnoj literaturi, koristili kao sinonimi za označavanje jedinstvenog doživljaja. Novija istraživanja, međutim, ukazuju na fenomenološki različite doživljaje, kao i na važnost ove distinkcije kod razumijevanja njihove uloge u funkcioniranju ličnosti, interpersonalnim odnosima i psihopatologiji. Empirijska istraživanja složenih emocija srama i krivnje u svijetu intenzivirala su se tek u posljednjih desetak godina, a ovo je prvo istraživanje na tu temu u Hrvatskoj. Jedna od konzistentnih tema koja se provlači kroz psihologijsku stručnu literaturu o sramu i krivnji jest ta da su te emocije na drugačiji način povezane s različitim dimenzijama psihološke prilagodbe. Rezultati istraživanja ukazuju na to da je krivnja adaptivna emocija, barem u kontekstu socijalnog ponašanja i interpersonalne prilagodbe (Baumeister, Stillwell i Heatherton, 1994, 1995 ; Tangney, 1991, 1995), dok se, s druge strane, naglašavaju nepoželjne posljedice srama (Tangney, 1992, 1995 ; Tangney, Wagner, Fletcher i Gramzow, 1992). Cilj ovog istraživanja bio je ispitati povezanost između sklonosti doživljaju srama i krivnje i nekih pokazatelja psihološke prilagodbe studenata. Psihološka prilagodba, u ovom ispitivanju, obuhvaća neke globalne dimenzije samopoimanja, te pokazatelje emocionalnog i socijalnog funkcioniranja. Problemi: 1) Ispitati povezanost između sklonosti doživljaju srama i krivnje i: dimenzija samopoimanja (samopoštovanja, percipirane nekompetentnosti, straha od negativne evaluacije, percepcije osobne ustrajnosti i optimizma), pokazatelja emocionalnog funkcioniranja (percepcije tjelesnih simptoma i percepcije dominantnih emocionalnih stanja) i pokazatelja socijalnog funkcioniranja (usamljenosti). Mjerni instrumenti: Ljestvica sklonosti doživljaju srama i krivnje (Tangney i sur., 1990), Ljestvica samopoštovanja (Bezinović, 1988), Ljestvica straha od negativne evaluacije (Bezinović, 1988), Ljestvica percepcije osobne ustrajnosti (Bezinović, 1988), Ljestvica optimizma (Scheier i Carver, 1994), Ljestvica percepcije osobne nekompetentnosti (Bezinović, 1988), Ljestvica usamljenosti (Russell i sur., 1980), Ljestvica percepcije tjelesnih simptoma (Bezinović i Kardum, 1992) i Ljestvica dominantnih emocionalnih stanja (Bezinović i Kardum, 1992). Metodologija: Ispitanici su bili studenti riječkog Sveučilišta. U ispitivanju je sudjelovalo 150 ispitanika. Kriterijske varijable: sklonost doživljaju srama i sklonost doživljaju krivnje. Prediktorske varijable: samopoštovanje, percepcija osobne nekompetentnosti, strah od negativne evaluacije, percepcija osobne ustrajnosti, optimizam, percepcija tjelesnih simptoma, percepcija dominantnih emocionalnih stanja i usamljenost. Rezultati pokazuju da je sklonost doživljaju srama značajno povezana s lošom psihološkom prilagodbom kroz sve navedene dimenzije psihološke prilagodbe, dok je sklonost doživljaju krivnje značajno povezana jedino s većom ustrajnošću, kao dimenzijom samopoimanja. S obzirom na to da je ovo istraživanje prvo u svijetu koje se bavi odnosom krivnje i ustrajnosti, ovaj bi rezultat mogao imati važne implikacije za budući istraživački rad u ovom području. Osim znanstveno-istraživačkog doprinosa razumijevanju odnosa između složenih emocija srama i krivnje i nekih mjera psihološke prilagodbe, rezultati ovog rada mogu imati i korisnu primjenu u području prevencije i u savjetodavnom radu sa studentima.

shame; guilt; self; social functionong; emotional functioning

nije evidentirano