nije evidentirano

Dva stoljeća uplakane Hrvatske = Plorantis Croatiae saecula duo / Pavao Ritter Vitezović

"Plorantis Croatiae saecula duo" (Zagreb, 1703.) u historiografiji je često spominjan, ali neproučen lirsko-epski spjev hrvatskoga baroknoga pjesnika i polihistora Pavla Rittera Vitezovića (1652. – 1713.). Puni naslov djela glasi "Plorantis Croatiae saecula duo, carmine descripta ab Equite Paulo Ritter, S. C. R. Maiestatis Consiliario". Kritičko izdanje priređeno je na temelju dvaju djelomično različitih otisaka, koji se čuvaju u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu. Prvi, stariji otisak, obaseže 8 neobrojenih stranica predgovora i 92 stranice teksta osminskoga formata. Na prvih pet stranica predgovora nalazi se posveta grofu Josipu Herbersteinu, datirana 8. siječnja 1703. Potom slijedi predgovor čitatelju, u kojem autor izlaže slovopisna i pravopisna načela primijenjena u tekstu spjeva. Spjev broji 2761 heksametar. Na kraju (str. 91–92) otisnuta je pjesma od 25 elegijskih distiha u čast grofa Luigija Ferdinanda Marsiglija (1658. – 1730.), opunomoćenoga carskoga povjerenika u Komisiji za razgraničenje između Habsburške Monarhije, Mletačke Republike i Osmanskoga Carstva, a ispod nje stoji popis 17 ispravaka tiskarskih pogrješaka. Drugi se otisak od prvoga razlikuje po ispravku obroja (nakon oznake za stranicu 88 otisnut je broj 89 umjesto broja 90, kako stoji u prvome otisku) i još jednoj dodatnoj ispravci tiskarske pogrješke, jedanaest izmijenjenih stihova unutar spjeva (2751–2761), deset izmijenjenih stihova u posvetnoj pjesmi grofu Marsilgiju te po dodatku od triju stranica (str. 93–96), na kojima su otisnute pohvalnice Petra Črnkovića, Franje Josipa Vernića i Franje Kralja. Po svojim kompozicijskim obilježjima spjev je srodan epskim oblicima. Prema kronološkome načelu podijeljen je na dva podjednaka pjevanja, na početku i na kraju stoji karakteristična epska invokacija, a epska je radnja isprekidana digresijama i retardacijama u duhu neostoicističke filozofije. Narativna struktura spjeva organizirana je kronološki – unutar svakoga pjevanja događaji se izlažu sukcesivno, po godinama naznačenima na margini, s time da su u povlašteno "vrijeme priče" uvrštene samo godine i događaji koji su u konstitutivnome smislu bitni za nacionalnu pripovijest, kao što su bitke, gladi, epidemije ili elementarne nepogode. Spjev ima neobičnu narativnu strukturu jer personificirana Hrvatska u prvome licu opisuje vlastitu povijest tijekom 16. i 17. stoljeća, koja su bila obilježena osmanskim osvajanjima. Najupadljivija karakteristika Vitezovićeva poetskoga diskursa jest rodna podvojenost autora i iskaznoga subjekta, personificirane Hrvatske – domovine metaforički izjednačene sa ženom-majkom. Hrvatska, naime, pripovijedajući u prvome licu, predočava svojevrsnu "egohistoriju tugovanja" tijekom dvaju stoljeća osmanlijskih osvajanja. Tako čitav spjev poprima formu (pseudo)autobiografije, čime se približuje lirskim oblicima. Riječ je o djelu iznimnoga povijesnoga i kulturnoga značenja, neobične, hibridne lirsko-epske forme te izrazitih estetskih kvaliteta, po čem se Vitezovićeva "Uplakana Hrvatska" može svrstati među najznačajnija poetska djela hrvatske latinističke književnosti. U hrvatskome izdanju ovoga Vitezovićeva spjeva latinski je izvornik prepjevan. To znači da je kvantitativni latinski heksametar preveden hrvatskim prijevodnim heksametrom, koji je akcentni stih, uz pomno pridržavanje pravila latinske metrike, ali i nastojanje da se u hrvatskome prijevodu očuvaju i što vjernije prenesu povijesna, poetička i estetska obilježja djela. Osim latinskoga izvornika s usporednim hrvatskim prijevodom, u izdanju se nalaze i bilješke s objašnjenjima imena, pojmova i povijesnih podataka, uvodna studija te filološko- versifikacijska analiza dr. sc. Bojana Marottija.

Pavao Ritter Vitezović ; Dva stoljeća uplakane Hrvatske ; nacionalni ep ; kritičko izdanje

Osim hrvatskoga, u izdanju se nalazi i latinski jezik.