hrvatski

Ljubimci i djeca. Folkloristička i etnološka perspektiva – od rukopisnih zapisa do medijskih reakcija

Naslovna dihotomija (ljubimci i djeca) gotovo da i nestaje s obzirom da neki tretiraju kućne ljubimce (u engleskom jezičnom području kako bi se izbjegao specizam, rabi se termin companion) kao vlastitu djecu, o čemu je kod nas prvi sustavno pisao zooetičar Nikola Visković. Što se tiče etnografskih podataka o kućnim ljubimcima i djeci, zapisi su dostupni u pojedinim monografijama u okviru Zbornika za narodni život i običaje Južnih Slavena kao i rukopisnim zbirkama koje se npr. čuvaju u Dokumentaciji Instituta za etnologiju i folkloristiku, te pritom možemo reći da domaća etnologija i folkloristika započinje kulturnoanimalističkom nišom, s obzirom da se prvi broj Zbornika iz 1896. otvara člankom Dragutina Hirca "Što priča naš narod o nekim životinjama?". Završni dio teksta na odabranim medijskim primjerima razmotra navedenu dihotomiju – ljubimci i djeca, koja to u nekim slučajevima i nije, kao što smo uvodno istaknuli, a što demonstriraju Matthew Cole i Kate Stewart u knjizi Our Children and Other Animals (2014).

kulturna animalistika, kućni ljubimci, djeca, specizam, petišizam, ideologija

nije evidentirano