hrvatski

Monoterapija nasuprot politerapiji - klinički pristup

Moderan farmakoterapijski pristup u liječenju epilepsije započeo je prije više od 150 godina i to prvom primjenom bromida 1857. godine. Do današnjih dana, raznolika skupina učinkovitih i sigurnih antiepileptika (AEL) pronašla je svoju primjenu u kliničkoj praksi te predstavljaju zadovoljavajući način liječenja većini bolesnika s epilepsijom. U oko 60-70% bolesnika s novootkrivenom epilepsijom primjena AEL dovodi do prestanka napadaja. Na žalost, još uvijek ne postoje jasne i precizne smjernice prilikom odabira lijeka prvog izbora za pojedini epileptički napadaj ili sindrom. Odabir "prvog" AEL među "jednakim" morao bi biti prilagođen svakom pojedinom bolesniku, pri čemu je neophodno voditi računa o semiologiji, ali i o tolerabilnosti, sigurnosti, jednakosti primjene, farmakokinetici uključujući trenutačnu ili vjerojatnu buduću konkomitantnu terapiju i komorbiditet, kao konačno i cijenu lijeka. Kako niti za AEL "prvog izbora", tako ne postoje jasne smjernice niti za postupanje ako prvi AEL zakaže. Dilema između zamjenske monoterapije ili dodatne politerapije je daljnji izazov u liječenju bolesnika s epilepsijom i odluka bi također trebala biti strogo individualizirana i ovisiti o raznim objektivnim i subjektivnim čimbenicima. Općenito, pristup liječenju bolesnika s epilepsijom zahtjeva individualizirani pristup s pomnim razmatranjem potencijalne koristi i mogućih rizika primjene svakog pojedinog AEL. U ovom kratkom pregledu sažete su mogućnosti i ograničenja i farmakološkom liječenju bolesnika s epilepsijom.

epilepsija, monoterapija, politerapija

nije evidentirano