hrvatski

Prehrana i HIV

Gubitak tjelesne mase česta je pojava uz infekciju HIV/AIDS-om te se može javiti u svim stadijima bolesti. Uz sustavno slabljenje imunološkog sustava osobe, virus djeluje na povećanje metaboličkih potreba, apsorpciju i smanjeni unos nutrijenata čime narušava stanje uhranjenosti. Osobe koje žive s HIV-om (engl. people living with HIV, PLWHA) mogu imati povećani rizik za razvoj pothranjenosti iz više razloga: smanjeni unos hrane zbog gubitka apetita, tegoba sa žvakanjem (infekcija, rane u ustima), nuspojava lijekova, mučnine i povraćanja, razvoja depresije, oslabljene apsorpcije nutrijenata zbog infektivne dijareje i oštećenja intestinalnih stanica (posljedično i promjena u metabolizmu poput smanjene apsorpcije makronutrijenata i mikronutrijenata primjerice vitamina A i E, željeza) te općenito zbog češćih kroničnih infekcija. Također, neki antiretrovirusni lijekovi (engl. antiretroviral therapy, ART) zahtijevaju određeni režim prehrane, zbog utjecaja hrane na apsorpciju lijekova. Iako su brojna istraživanja pokazala kako ART poboljšava stanje uhranjenosti i smanjuje rizik od razvoja sindroma propadanja povezanog s HIV- om, neophodno je pratiti prehrambene navike oboljele osobe zbog dugoročnog metaboličkog učinka terapije (lipodistrofija, dislipidemija, inzulinska rezistencija, povećan rizik za razvoj kardiovaskularnih bolesti, šećerne bolesti tip2 – posebice kod pojedinaca s prekomjernom tjelesnom masom). S druge strane, bez odgovarajuće terapije razvoj bolesti vjerojatno bi doveo do pojačanog metabolizma, gubitka apetita te malapsorpcije povezane s učestalom dijarejom. Mišljenja o energetskim potrebama osoba koje žive s HIV-om nisu u potpunosti usklađena. Prema preporukama Svjetske zdravstvene organizacije (SZO), energetske su potrebe asimptomatskih osoba povećane za 10 %, dok kod simptomatskih bolesnika i u slučaju stadija AIDS-a potreba za povećanjem dnevnog unosa energije raste za 20 do 30 %. Nutritivna potpora indicirana je kod značajnog gubitka na tjelesnoj masi ili tjelesnoj masi stanica (>5 % u 3 mjeseca) te u slučaju indeksa tjelesne mase manjeg od 18, 5 kg/m2. Prema ESPEN smjernicama (engl. The European Society for Clinical Nutrition and Metabolism, ESPEN) ne postoji dokaz o razlici u energetskim potrebama PLWHA i zdravih osoba, iako je stavljen naglasak na važnost primjerenog energetskog unosa. S druge strane, prema SZO ne postoji dovoljno podataka koji ukazuju na povećane potrebe za proteinima kod PLWHA, dok prema ESPEN smjernicama preporučeni dnevni unos proteina za asimptomatske bolesnike iznosi 1, 2 g/kg tjelesne mase/dan u stabilnoj fazi bolesti, odnosno 1, 5 g/kg tjelesne mase/dan u akutnoj fazi bolesti. Također, SZO navodi kako ne postoji dovoljno dokaza o izmijenjenim potrebama za masnoćama PLWHA u odnosu na zdravu populaciju. Trenutno dostupni podaci o nadomjesnom unosu mikronutrijenata također pokazuju oprečne rezultate. Ipak, ne treba zanemariti potrebu za nadomjesnim unosom vitamina i minerala u slučaju klinički ustanovljenog nutritivnog manjka kod pojedinaca. Zbog pozitivnog utjecaja pravilne prehrane na kavlitetu života PLWHA, pravilne prehrambene navike i pravovremene prehrambene intervencije trebaju biti sastavni dio njege PLWHA. Nutritivna terapija trebala bi uslijediti odmah nakon dijagnosticiranja infekcije HIV-om te uključivati procjenu sastava tijela i prehrambene navike oboljele osobe te savjetovanje o pravilnoj prehrani.

prehrana ; HIV ; AIDS

nije evidentirano