hrvatski

Marijanska svetišta u Đakovačko-osječkoj i Srijemskoj (nad)biskupiji

Marijanska svetišta imaju dugu tradiciju u Đakovačko-osječkoj nadbiskupiji i Srijemskoj biskupiji. Prvi tragovi štovanja Blažene Djevice Marije sežu u 12. i 13. stoljeće i povezani su s dolaskom redovnika u naše krajeve. Naime, putovi prve, druge i treće križarske vojne vodili su kroz Slavoniju i Srijem te su najstarija marijanska svetišta: Bapska, Morović, Lipovac, Dragotin i Šumanovci, najčešće bila vezana uz redovničke samostane i služila kao postaje u prihvaćanju križara. Međutim, procvat marijanskih svetišta uočavamo tek nakon oslobođenja Slavonije od Turaka i povezana su s povratkom kršćanskog življa. Nastaju tako marijanska svetišta u Srijemskim Karlovcima, na Tekijama, Sotinu i Svilaju. Iz tog vremena datiraju i dva svetišta - Gospe Judske u Osijeku i Gospe od Utočišta u Aljmašu, ali su povezana s Rakoczijevom bunom u Mađarskoj i prijenosom Gospinih kipova pred opasnošću od kalvinizma. U tom vremenu, u duhu širenja marijanske pobožnosti kao odgovora na protestantsku reformu, nastaju i svetišta Pomoćnice kršćana u Zemunu, Gospe od Hrasta u Vukovaru, Snježne i Crne Gospe u Osijeku. U novije vrijeme nastaju i marijanska svetišta u Ilači, Bošnjacima, Koški, Slavonskom Brodu te Gundincima. Uz marijanska svetišta razvija se i bogat duhovni život te nastaju mnogi oblici pučke pobožnosti kao i opsežna molitvenička baština. U tom smislu vrijedno je istaknuti i jedan od najstarijih molitvenika u Slavoniji – Utočište Blažene Djevice Marije, objavljen 1759. godine, a napisao ga je isusovac Antun Kanižlić i posvetio Gospi u Aljmašu.

Marijanska svetišta ; Đakovačko-osječka nadbiskupija i Srijemska biskupija

nije evidentirano