hrvatski

BIOETIČKA EUROPA NAŠEG DOBA: STRUJE, KORMILARI, SIDRIŠTA

Bioetika nije „objektivna“ disciplina „zasnovana na dokazima“: ne samo da je različiti autori različito definiraju, već u nju ugrađuju vlastito iskustvo, stavove i poglede na svijet. To bioetiku čini intrigantnom i raznovrsnom kao malo koje područje misaonog djelovanja. U potrazi za primjerima bioetike za koju su se sami opredijelili – dakle, bioetike koja, zainteresirana za sve aspekte, oblike i vrste života, integrira znanstvene i vanznanstvene perspektive u orijentacijsko znanje neopterećeno pragmatizmom – autori ove knjige analiziraju bioetički status današnje Europe, tražeći posvuda prvenstveno primjere bioetike zasnovane na europskoj intelektualnoj baštini i vrijednostima. Ova je knjiga, stoga, putopis i peljar, priručnik i imenik koji otkriva ideje, pojedince i institucije posvećene drugačijoj bioetici od u svijetu prevladavajuće mode lansirane iz Instituta za etiku Kennedyjevih u Georgetownu. Kontinentalna panorama, temeljena na iščitavanju obilate literature, ali i brojnim studijskim putovanjima i terenskim istraživanjima u Njemačkoj, Italiji, Španjolskoj i na Balkanu, nastoji svrnuti pozornost čitatelja i na fenomene poput uloge Katoličke crkve i isusovaca u sustavnom širenju (georgetownske) bioetike svijetom, ili revidirati povijest bioetike naglašavanjem uloge zanemarenih pojedinaca poput Menica Torchia (1932.-2001.), milanskog oceanologa koji je Potterovu ideju već lipnja 1973. prenio u Europu, i to u njenom širokom, izvornom smislu i značenju. Kao jedan od „zaključaka“ knjige nameće se tiha mreža mislilaca koji se opiru sužavanju bioetike na biomedicinsku etiku i, sa ili bez znanja o djelu Fritza Jahra, tumače bioetiku kao „etiku života“ u najširem smislu. U Španjolskoj je na tom tragu Diego Gracia Guillén u Madridu i, manje, Marcelo Palacios u Gijónu ; u Italiji su to, nakon odlaska M. Torchija i S. Privitere, Luisella Battaglia s centrom u Genovi, Gilberto Marzano u Udinama i, donekle, Giovanni Russo u Messini ; u Češkoj Petr Jemelka u Brnu ; u Bugarskoj Vasil Prodanov i Valentina Kaneva ; u Rumunjskoj Ioan Marcus u Cluju-Napoci i Sorin Hostiuc u Bukureštu ; u Ukrajini Svitlana Pustovit u Kijevu i Hanna Hubenko u Sumyju ; u Grčkoj Stavroula Tsinorema s Krete i Eleni Kalokairinou iz Soluna itd. Dopišemo li k tome dva centra u Danskoj i nekoliko katedri u Njemačkoj, kao i, naravno, svu individualnu i infrastrukturnu silu iz Hrvatske, Bosne i Hercegovine, Srbije i Makedonije, dobili smo, otprilike, mapu eurobioetičkih inicijativa cijelog kontinenta. Istražiti neusporedivo bogatije kulture i zemlje poput Rusije, Poljske i druge, nameće se kao preporuka i potreba na kraju ove knjige koja, uostalom, ne pretendira biti dugovječnom, već tek ohrabrenjem za sve one koji, diljem Europe, jedre protiv vjetra najčešće ni neznajući jedni za druge.

povijest bioetike, europska bioetika, integrativna bioetika

nije evidentirano