hrvatski

Kako je lijepo moći vjerovati

Autor u proslovu knjige podsjeća na neizostavne antropološke dimenzije vjere, u smislu (bez)uvjetnoga međuljudskog povjerenja, a onda u nastavku jasno i sažeto obrazlaže smisao i značenje vjere kao nadnaravnog, milosnog i evanđeoskog dara. U prvom poglavlju govori o odnosu vjere i razuma u svjetlu čovjekove stvorenosti na sliku i priliku Božju. U drugom poglavlju postavlja uvjete i mogućnosti odnosa teologije i umjetnosti, te ukazuje na nekoliko povlaštenih mjesta njihova susreta i dijaloga. U trećem poglavlju iznosi temeljne odrednice kršćanske antropologije bazirajući se na teologiji Slike Božje. Tu promatra čovjeka kao osobu koju Bog ljubi i u koju ima povjerenja. U četvrtom poglavlju kritički propituje i predstavlja neke važne aspekte odgojno-obrazovnog procesa u svjetlu datosti kršćanske antropologije. U petom poglavlju promišlja o praksi vlasti, moći i autoriteta u Crkvi. U šestom poglavlju analizira odnos obitelji i Crkve, te na kraju kao svojevrsni zaključak, odnosno pogovor, donosi promišljanje o pretpostavljenome skladnom jedinstvu duše i tijela, odnosno duhovnoga i tjelesnoga elementa u konkretnoj ljudskoj osobi.

Bog, Isus Krist, čovjek - slika Božja, vjera razum, teologija, umjetnost, škola, Crkva

nije evidentirano