hrvatski

Epovi Franje Markovića u svjetlu epike njegovih čeških suvremenika

Epovi Franje Markovića u svjetlu epike njegovih čeških suvremenika Književno djelo Franje Markovića, prvog dekana Filozofskog fakulteta u Zagrebu i prvog predstojnika Katedre za filozofiju, koji je na ta mjesta izabran prije 140 godina, recepcijski je prilično beživotno, čime plaća danak specifičnim književnim ambicijama, koje nisu nadživjele njegovo vrijeme. Prispodobivo je djelu čitave generacije neoromatičara u češkoj se književnosti, koja se pojavila u 70-im godinama 19. stoljeća i veoma brzo u potpunosti zavladala češkim književnim životom te mu nametnula svoje vrijednosti. Radi se o prvom postpreporodnom naraštaju koji funkciju književnosti ne veže usko uz konkretan društveni interes, nego je smješta u samosvojno područje umjetnosti, unutar kojeg obavlja svoje glavno poslanje. To je poslanje ipak vezano uz nacionalni interes, ali interes tvorenja kompletnog razgranatog, razvijenoga književnoga korpusa, kao dijela kompletne nacionalne kulture. Ta je generacija nastojala nacionalnoj književnosti priskrbiti djela tzv. visokog stila kao svojevrsnog jamstva umjetničke vrijednosti. Vodeći autori, koji su za razliku od svojih prethodnika bili visoko pozicionirani u češkom društvu, svoje su velike književne ambicije nastojali ostvariti ponajprije u epici, koja se odlikuje izbrušenim stilom i misaono sofisticiranim semantičkim sadržajem, dakako i monumentalnom gestom, no recepcijski je zaživjela onoliko koliko i autoritet njihovih autora. Nešto od te epike u to je vrijeme prevedeno na hrvatski, a autori te češke generacije dobro su recepcijski zastupljeni u Hrvatskoj, dakako ne samo svojim epskim djelom.

Franjo Marković ; epika ; neoromantičari ; češki parnasovci ; recepcija

nije evidentirano