hrvatski

ZAŠTO ODABRATI ARHIVISTIKU, ZAŠTO POSTATI, BITI I OSTATI ARHIVIST/ICA?

Cilj je ovog rada pokazati dio razloga zašto postati, biti i ostati arhivist ili arhivistica, što nas motivira i koje potrebe zadovoljavamo kao pripadnici svoje profesije i znanosti. Kako društvo sve više postaje e- društvo osobe koje u moru informacija znaju kako brzo doći do one prave, pouzdane i autentične sve više dobivaju na cijeni. Arhivska struka mora naučiti motivirati osobe da postanu njeni pripadnici. Obrada, sređivanje i opisivanje gradiva razlikuju arhivski rad od onog knjižica ili muzeja. Pravilno obradili i prezentirali gradivo zahtijeva istraživački rad, proučavanje stvaratelja gradiva, njegovih nadležnosti, sustava uredskog poslovanja, povijesnog razdoblja u kojem je djelovao, društveno- političkog sustava, relevantnih zakona, čelnih osoba, organizacijske strukture, vrste dokumenata nastalih njegovim radom i njihove vrijednosti, pravnog i informacijskog značaja i potencijala. Sve osobe koje vole neprestano usavršavanje znanja obradom gradiva dolaze na svoje. Sve informacije prikupljene za izradu obavijesnog pomagala o danom fondu mogu poslužiti za izradu znanstvenih radova. Arhivi obavljaju stručni nadzor nad čuvanjem i odabiranjem arhivskoga gradiva koje se nalazi izvan arhiva i određuje mjere njegove zaštite. Osobe kojime su prirodno sklonije i nadarenije za rad s ljudima, imaju dobre komunikacijske vještine, a istodobno žele i podučavati i neprestano učiti plivat će poput ribe u vodi u odsjeku za gradivo izvan arhiva. Nerijetko će spašavati gradivo od uništenja i propadanja, pronaći prave bisere važne za povijest i druge znanosti, stvoriti i sačuvati informacije o stvaratelju i gradivu bez kojih obrada ne bi bila moguća ili bi bila nepotpuna. Odsjek za gradivo izvan arhiva zadužen je za izlučivanje gradiva kod stvaratelja i imatelja. Arhivisti odsjeka za gradivo izvan arhiva najaktivnije sudjeluju u oblikovanju pisane baštine. Cijela je svrha čuvanja arhivskog gradiva njegovo korištenje. Rad s ljudima izazov je sam po sebi. Osim iznimno dobrog poznavanja i snalaženja u fudnusu danog arhiva, neophodno je odlično poznavanje povijesti institucija, uredskog poslovanja, specifičnosti svakog stvaratelja, i poznavanja arhivske mreže u zemlji i inozemstvu. Bitni su radoznalost, istraživački duh i upornost. Korisnička služba treba znati kako doći do informacija iz i o arhivskom gradivu. I, ne manje važno, prevaliti put od katkad veoma nejasnog upita korisnika do konkretnog dokumenta. Arhivi organiziraju predavanja, tečajeve, priređuju izložbe i potiču zanimanja za arhivsko gradivo i arhivsku djelatnost. Ovo je polje u kojem arhivist/ica može najviše pomicati granice. U ovo područje rada spadaju kontakti s medijima, suradnja s drugim ustanovama, rad u područjima s kojima se arhivi u prethodnim razdobljima nisu često susretali, kao što su lobiranje, kulturna propaganda i turistička promocija, ali i pitanja isplativosti, posjećenosti, cost-benefit analiza. Arhivska je zajednica poprilično zatvorena i rigidna, nesklona promjenama. Pionirski duh, smjelost i odvažnost imaju svoju cijenu, svugdje i uvijek. Pomicanje granica preporučam inovativnim, kreativnim osobama koje čvrsto vjeruju u svoje ideje i nije ih lako pokolebati. Uz kreativnost, važna je strpljivost. Razvoj arhiva, arhivske službe, arhivske teorije i prakse nije ni blizu kraja. Zadnjih se desetljeća promjena arhivske paradigme vezuje uz tehnologiju, računala. Računala su samo ubrzala promjenu koja je arhivskoj struci neophodna, poželjna i neizbježna. Odgovorni smo za ono čega se sjećamo, arhivisti više ne mogu izbjegavati i ignorirati svoju odgovornost za sjećanje grada, države, korporacije čiji su dio. Arhivisti i arhivi od nekadašnjih pasivnih čuvara memorije postaju njeni aktivni stvaratelji, odnosno oni koji se intelektualno brinu za oblikovanje, pronalaženje, usvajanje, zadržavanje i uporabu informacija iz e-gradiva. Arhivi od mjesta sjećanja postaju mjesta pamćenja. Rijetke se generacije koje imaju privilegij sudjelovanja u promjeni paradigme svoje znanosti, u njenom određivanju i oblikovanju, i po meni, nema većeg motiva zašto odabrati arhivistiku. Rad u arhivu posredno zadovoljava mnoge potrebe i nagone. Plaća nam omogućava zadovoljenje bazičnih fizioloških potreba. Sve dok postoje organizirane zajednice ljude, čiji je odnos uređen zajedničkim dogovorom, arhivi(sti) će biti potrebi, te je zadovoljena potreba za sigurnošću. Arhivisti su povezani kroz prostor i vrijeme. Kvaliteta današnje obrade fonda i te kako ovisi o dobrom radu nekadašnje pisarnice i pismohrane. Kad današnji arhivisti odobre izlučivanje gradiva, ono više ne postoji. Oblikovanje povijesti zadovoljava potrebu za moći. Nema arhivista/ice koji nije zadovoljan kad vidi knjige, izložbe, članke i emisije za koje se koristilo gradivo koje je obradio, što je samopotvrđivanje. Svaki je znanstvenik sretan kad ga se citira. Glavni je motiv, glavna potreba, potreba za transgeneracijskoj egzistencijom, potreba da nas se pamti, potreba za postojanjem i nakon smrti. Rad u arhivu omogućava da od primarnih nastanu sekundarni i tercijarni izvori informacija, te suptilno i posredno zadovoljava ovu potrebu, koju ni roditeljstvo ne može zadovoljiti do kraja. Zašto odbrati arhivistiku, zašto postati, biti i ostati arhivist/ica? Zato jer tako postojim kroz vrijeme i prostor. I kad umru djeca moje djece, i kad više ne bude osoba koji će me se sjećati, i se raspadne moj nadgrobni spomenik, postojat ću kroz knjige, izložbe, emisije i radove istraživača i korisnika koji se služe i koji će se služiti gradivom (informacijama) fondova i zbirki koje sam sredila i obradila.

znanost, arhiv, arhivist, motiv

nije evidentirano