hrvatski

Ime, oklop, kip : Orlandove književne pretvorbe

Sve dok 778. nije poginuo junačkom smrću u pirenejskome klancu kraj Roncesvallesa, štiteći odstupnicu glavnini Karlove vojske dok se ova nakon pohoda protiv Saracena povlačila iz Španjolske u Francusku, kao povijesna se osoba Orlando nije osobito izdvajao među dvanaestoricom vladarovih paladina. Tijekom idućih triju stoljeća usmene predaje, povijesna izvješća i rane književne obrade karolinške tematike razvijaju pripovjednu građu o Orlandu i ostalim karolinškim junacima, postupno je podređujući okvirima združenih feudalnih i vjerskih simboličkih vrijednosti. Krajem 11. ili početkom 12. stoljeća nastaje prvi i najutjecajniji među brojnim spjevovima o junačkim podvizima Karlovih vitezova (chansons de geste), velebna Pjesma o Rolandu (Chanson de Roland). Značajke savršenoga viteza koje će kroz stoljeća pronositi Rolandovu, odnosno Orlandovu slavu duguju se središnjemu pripovjednom događaju Pjesme o Rolandu, bitci kod Roncesvallesa nakon koje hrabri paladin izdahne kao mučenik i svetac te ode izravno u raj. Kao prijevodi i preradbe oxfordskog rukopisa Pjesme o Rolandu ili ranijih verzija spjeva, drugih junačkih pjesama i apokrifnoga Pseudo- Turpinova ljetopisa iz 1150, od 12. stoljeća diljem Europe niču epske pjesme i viteški romani. Na osobit odjek karolinške pripovijesti nailaze u Italiji, gdje Roland postaje Orlando, vitez talijanskih korijena. Pjesmu o Rolandu i druge sastavke njezina tematskog kruga javno izvode putujući pjevači i kazivači, s vremenom obogaćujući zaplete i ulančavajući junačke zgode u genealoške cikluse na takozvanome franko-venetskom narječju. Dalekosežnu novinu u poimanje Orlandova lika uvode potpuno izvorna djela, prije svega Pohod na Španjolsku (L’Entrée d’Espagne) anonimnoga padovanskog autora, iz prvih desetljeća 14. stoljeća, najraniji primjer kontaminacije karolinškoga pjesničkoga gradiva dotad posve odjelitom strujom bretonskih predaja o ljubavima i pustolovnim potragama vitezova Okruglog stola kralja Artura, pa Orlando počinje više sličiti individualističkim bretonskim vitezovima negoli izvornome samozatajnome vazalu i mučeniku. U drukčijem duhu od franko-venetskih pučkih viteških spjevova i proznih preradaba Andree da Barberina po ukusu građanskoga sloja, oko polovice 15. stoljeća stilski dotjeranija Spagna, spjev u talijanskim oktavama, odražava težnje tadašnjih sjevernotalijanskih dvorova za primjerenim književnim izrazom svojih aristokratskih ideala i kulturne samosvijesti. Visoku umjetničku razinu predaje o Orlandu dosežu komičnim spjevom Morgante Luigija Pulcija, Zaljubljenim Orlandom Mattea Marije Boiarda te nadasve Bijesnim Orlandom Ludovica Ariosta. Orlandov mit u svjetskoj književnosti, trajno obilježen Ariostovim remek- djelom, na različite će se načine oploditi u svjetskoj književnosti od Cervantesa do Itala Calvina. U hrvatskoj kulturi ne manjka djelomičnih prepjeva Ariostova spjeva i raznolikih književnih reminiscencija na Orlandov lik.

Orlando ; Pjesma o Rolandu ; Luigi Pulci ; Matteo Maria Boiardo ; Ludovico Ariosto

nije evidentirano