hrvatski

Uloga slavonskih antijunaka u oblikovanju odgojnih vrijednosti u prozi Joze Ivakića

Joza Ivakić (Vinkovci, 1879. – Zagreb, 1932.) hrvatski zavičajni pisac, i danas gotovo posve zanemareni klasik slavonske duhovne baštine, zasigurno ne uživa pripadajuće mjesto u povijesti hrvatske književnosti, (Bilić, 2008). Kako je riječ o čovjeku širokoga znanja i djelovanja, a čiji je kulturni trag nedovoljno zapažen i vrjednovan, mada su u posljednje vrijeme na ovom polju učinjeni znatni znanstveni napori i doprinosi, i ovim se radom nastoji ukazati na potrebu novih čitanja Joze Ivakića. Iako se sam Joza Ivakić klonio pretjeranoga didaktizma, rad polazi od stajališta da je autor, s naglaskom na intrinzičnoj motivaciji svojih antijunaka – mahom anonimnih seoskih žena, svoj osobni vrijednosni sustav interiorizirao u svoja prozna djela. U radu će se podrobnoj analizi Ivakićevih (anti)junaka pristupiti pedagoški usmjerenim čitanjem kako bi se ukazalo na odgojne, moralne vrijednosti koje Joza Ivakić zastupa. U radu su analizirane pripovijetke Maćuva, Sestra, Mlada žena, Didak i baka, Gospodična Jelica, Hrvatski dom te Otrov obuhvativši tako lirskopripovjedačku cjelinu svih triju za njegova života objavljenih knjiga: Iz našeg sokaka (1905.), Selo i varoš (1912.) te Knjiga od žena i od ljubavi (1914.). Upravo ovim izborom pripovijetki nastoji se naglasiti općečovječanska biološka i “ivakićevskaˮ promatračka, naoko smirena filozofija životarenja, (Vaupotić, 1980) i piščeva tematska preokupacija – selo i varoš.

Joza Ivakić ; odgojne vrijednosti ; književnost ; antijunak

nije evidentirano