hrvatski

Zatočeništvo Nikole Modruškoga kod Krbavskih knezova g. 1462.

U ovome radu pisac raspravlja o slučaju otmice, utamničenja i ucjene modruškoga biskupa Nikole Kotoranina (g. 1461.-1480.) - poznatijeg kao Nikola Modruški - što ih je g. 1462. poduzeo Krbavski knez Karlo mlađi Kurjaković uz privolu svoga rođaka kneza Ivana Kurjakovića, te uz pomoć nekih svojih pouzdanika. Događaji su to, naime, koji do sada - osim usputnih osvrtanja - nisu zadobili veću pozornost u hrvatskoj povijesnoj znanosti. Te se tadašnje nevolje jednog od najistaknutijih hrvatskih humanističkih umnika, prelata i diplomata svoga doba mogu danas djelomično spoznati zahvaljujući sadržaju dvaju u znanosti već zapaženih pisama iz epistolarija zadarskoga nadbiskupa Maffea Vallaressa (g. 1450.-1495.), što se čuva u Vatikanskoj apostolskoj biblioteci unutar knjižnice Barberiniana, a koja nam svjedoče o njegovom posredovanju u tom nesvakidašnjem slučaju, o kojem znamo još ponešto zahvaljujući jednom posredničkom izvještaju mletačkoga Vijeća umoljenih, kao i jednoj buli pape Pija II. (g. 1458.-1464.) iz Vatikanske tajne pismohrane izravno vezanoj za ta zbivanja. Nije, naravno, isključeno da u nekoj od pismohrana postoji još pokoji izvorni zapis, koji nam ubuduće može upotpuniti spoznaju svih ovih događanja. Kao što je - sagledavajući ih u slijedu tamošnjih višegodišnjih zbivanja - razvidno iz dvaju Vallaressovih pisama od 10. srpnja 1462. godine, nezadovoljni time što je još pred dvije godine sjedište s naslovom dotadašnje krbavske biskupije premješteno iz njihove Krbave u Modruš, koji je tada u dominiju velikaških im suparnika Frankapana, knezovi dočekaše prigodu, pa otmicom, utamničenjem i potom ucjenom zatočenog modruškog biskupa, čovjeka od frankapanskog povjerenja, nastoje na silu iznuditi da papa Pio II. ponovno vrati biskupijsko sjedište odnosno naslov u Krbavu ili da pak ustanovi novu biskupiju u njihovu dominiju razmjerno prihodu s tamošnjih dobara. Ta se otmica inače dogodila najranije negdje sredinom svibnja, ili možda nešto kasnije u toku svibnja odnosno lipnja, s obzirom da iz jedne sačuvane biskupove isprave znamo da je 14. svibnja još uvijek bio na slobodi u svome modruškom sijelu. Osim spomenutog glavnog zahtjeva, velikaši prisiljavaju biskupa na to da ima nastojati da ih se odriješi od crkvenih kazni u koje su upali zbog teških grijeha počinjenih njegovom otmicom i utamničenjem, te na to da istodobno mora na sebe preuzeti svu krivnju za cijeli slučaj, a traže i da njegov poznanik, zadarski nadbiskup Vallaresso, osobno zajamči da će se izvršiti sve ono što biskup prisegom obeća prije svoga oslobođenja. Sve je ovo zadarskome nadbiskupu dojavio zatočenik svojim pismom. Kao što je vidljivo iz Vallaressovih pisama biskupu Nikoli Modruškom i Krbavskome knezu Ivanu, nadbiskup nije pristao biti osobnim jamcem, ali je, nagovarajući kneza da biskup bude odmah oslobođen, a biskupa da radi svoga spasa - koliko je do njega - ipak pristane na njihove zahtjeve, obećao da će učiniti sve u granicama svojih moći da slučaj bude sretno razriješen, kao i da naiđe na razumijevanje pri Svetoj Stolici, samo ako knezovi pokažu dobru volju i puste biskupa. Sadržaj ovih dvaju pisama, objavljenih u Italiji još pred tri četvrt stoljeća, svakako nam značajno upotpunjuje spoznaju tih dramatičnih zbivanja, koja su u povijesnoj znanosti donekle poznata još od prošlog stoljeća, ponajprije zahvaljujući izvještaju mletačkoga Vijeća umoljenih od 12. kolovoza 1462. godine, što je svojedobno objelodanjen i u Mađarskoj i u Hrvatskoj, a koji govori o mletačkome posredovanju u tome slučaju na pismeno traženje pape Pija II. putem njihova tajnika Dominica Stelle. Preko njega su Kurjakovići u srpnju zatražili mletačko pismeno jamstvo za to da biskup, vraćajući se na slobodu, neće raditi protiv njih po pitanju krbavske biskupije, niti će im se svetiti zbog nasilničkog postupka prema njemu, čemu su Mlečani - uz pristiglu im pismenu potporu pape - u kolovozu i udovoljili, te ponovno k njima odaslali Stellu s tim pismenim jamstvom. Pošto su Kurjakovići mletačkome izaslaniku još u srpnju iskazali jasnu odluku za puštanje na slobodu Nikole Modruškog bez preuzetnih uvjeta - a o čemu je Sveta Stolica, osim iz Mletaka, bila zatim kao o činjenici obaviještena i putem zamolbe za odrješenje biskupovih otmičara od crkvenih kazni, što bijaše pristigla preko samog netom oslobođenog biskupa - papa je bulom izdanom u Pienzi 13. kolovoza 1462. godine (dosad stručno i znanstveno neobrađivanom u nas), upućenom opatu benediktinskog samostana Sv. Jurja Koprivskog pod Obrovcem Matiji de Baronellisu, dao istome ovlast da radi biskupova oslobođenja udijeli milost oprosta odnosno odrješenja od izopćenja i svih ostalih crkvenih i vremenitih kazni, presuda i zaveza, po crkvenom pravu u prethodnoj prigodi oglašenih i primijenjenih protiv Karla Krbavskog i svih ostalih pojedinaca na kojigod način umiješanih u otmicu, utamničenje i ucjenu crkvenog dostojanstvenika, uključujući tu i ukidanje crkvene zabrane proglašene nad pojedinim - očito kneževskim - gradovima, naseljima i mjestima, da bi im potom opat imao nametnuti pokajanje pokorom. Sve ovo navodi na zaključak da su knezovi u kratkom razdoblju zbog određenih razloga u biti odustali od svojih ključnih ranijih (neostvarivih) zahtjeva glede biskupijskoga sjedišta navedenih u Vallaressovim pismima. Modruški biskup Nikola Kotoranin dakle - i to bez da su knezovi Krbavski uspjeli u svome glavnom naumu vraćanja biskupskoga sijela u njihovu Krbavu - ipak biva pušten na slobodu, po svemu sudeći još negdje tijekom poodmaklog srpnja ili najkasnije početkom kolovoza, da bi ga koncem te 1462. godine papa imenovao za svoga poslanika kod posljednjega bosanskog kralja Stjepana Tomaševića.

Hrvatska povijest; Kasni srednji vijek; Nikola Modruški; Krbavski knezovi; Krbavska biskupija

nije evidentirano