hrvatski

Humanistička kontroverza 60-ih i prevrati antihumanizma. Još jednom o 'racionalnosti' holokausta

Rad preispituje neke novije rasprave u humanistici pod zajedničkim nazivom ‘posthumanizam’ koje nastavljaju tzv. humanističku kontroverzu od 60-ih godina 20. stoljeća, a danas poprimaju nove konotacije i smjerove kako u humanistici i umjetnosti tako i znanosti i tehnologiji. U historijskoj i sistematskoj perspektivi prikazuje se argument da suvremeni posthumanizam nije manje reduktivan i upitan u svojim pretpostavkama od svoga antihumanističkog prethodnika. Nasuprot paušalnom i nekritičkom preuzimanju Heideggerove identifikacije između antropocentrizma i humanizma, u radu se iznova tematizira način na koji se antički antropocentrizam i njegova kritika promijenio u moderni humanizam i zaoštrava razlika između esencijalističkog i historijskog shvaćanja čovjeka, napose kod Hegela i Marxa. Nadalje, dok današnji posthumanizam u humanistici preuzima antihumanističku kritiku humanizma zajedno s tezom o holokaustu kao dovršenju modernog instrumentalnog racionalizma, u radu se preispituju epistemološke i povijesno- filozofske implikacije te teze primjenjujući Heideggerove egzistencijalne kategorije fakticiteta i istine na nacistički koncentracijski logor. U pokušaju da odgovori na reduktivističko shvaćanje humanizma u antihumanizmu evropske filozofije nakon 1945. i suvremenom posthumanizmu, rad ukazuje na druge izvore za kritiku racionalizma, uglavnom zanemarene u posthumanizmu.

humanizam ; antihumanizam ; posthumanizam ; postmoderna ; humanistika ; znanost-tehnologija ; Heidegger ; Adorno ; Lévi-Strauss ; Braidotti

Abstract The paper examines some recent discussions in the humanities that appear under the label of post- humanism and which extend the 'humanist controversy’ from the 1960’s, assuming new connotations and directions both in the arts and humanities and in sciences and technology. It offers, from a historical and systematic perspective, arguments for the thesis that post-humanism appears no less reductive and question-begging than its anti- humanist predecessor. Contrary to a rather general and uncritical appropriation of Heidegger’s identification of anthropocentrism and humanism, the paper undertakes a comprehensive account of how ancient anthropocentrism and its critique morphed into modern humanism and tries to sharpen the fundamental difference between essentialistic and historicist notions of man, especially in Hegel and Marx. Furthermore, while today’s posthumanism takes over the anti-humanist critique of humanism along with the thesis that the Holocaust is the organic and legitimate offspring of modern instrumental rationality, the paper questions the epistemological and historico- philosophical implications of this