hrvatski

Prenosivost podataka sukladno Općoj uredbi o zaštiti osobnih podataka

Svrha ovog rada je pojasniti određene elemente prava na prenosivost podataka koje je uvođenjem u Opću uredbu o zaštiti podataka predstavljalo regulatornu inovaciju unutar prava Europske unije te sagledati utjecaj tog prava u odnosu na druge pravne režime. Stupanjem na snagu Uredbe (EU) 2016/679 Europskog parlamenta i Vijeća od 27. travnja 2016. o zaštiti pojedinaca u vezi s obradom osobnih podataka i o slobodnom kretanju takvih podataka te o stavljanju izvan snage Direktive 95/46/EZ (Opća uredba o zaštiti podataka, dalje u tekstu: Opća uredba, 2016) člankom 20. definirano je pravo na prenosivost podataka koje je predstavljalo regulatornu inovaciju unutar prava Europske unije. Pravo na prenosivost podataka omogućava fizičkim osobama - ispitanicima prijenos osobnih podataka između voditelja obrade podataka, međutim značaj tog prava može se sagledati i šire od same zaštite osobnih podataka, iako sam članak 20. Opće uredbe (2016) sadržajno ne omogućava uvid u sve načine daljnje uporabe podataka koji proizlaze iz procesa prijenosa podataka i njihove daljnje difuzije. Stoga Graef, Husovec i Purtova (2018) zaključuju da se može postaviti pitanje da li pravo na prenosivost podataka ulazi u temeljna prava na zaštitu podataka ili bi se ono trebalo promatrati kao zasebni, novi regulatorni alat u pravu Europske unije kojem bi cilj bio potaknuti tržišnu konkurenciju i inovacije na tržištima baziranima na podatkovnim izvorima. Ono što je još uvijek nejasno, unatoč činjenici da se Opća uredba (2016) primjenjuje više od godinu dana, je u kojoj će mjeri pravo na prenosivost podataka biti ograničeno u dijelu gdje dolazi u koliziju sa pravom intelektualnog vlasništva, kao što su autorska prava i poslovne tajne. Jedno od rješenja može biti ograničavanje ponovnog korištenja prenesenih podataka i to isključivo za točno određene, društveno opravdane svrhe, eventualno u kombinaciji sa novčanom naknadom. Unatoč navedenim pravnim nesigurnostima, pravo na prenosivost podataka već se pojavljuje i u drugim područjima izvan Opće uredbe (2016), i to prvenstveno u legislativi vezanoj za zaštitu tržišnog natjecanja, zaštitu potrošača, ali i pri regulaciji podataka koji se sukladno Općoj uredbi (2016) ne smatraju osobnim podacima. Obzirom na navedeno, Graef, Husovec i Purtova (2018) ističu da će, u onoj mjeri u kojoj će drugi pravni režimi pokušati preslikati pravo na prenosivost podataka, trebati pažljivo razmotriti prirodu same kontrole zaštite osobnih podataka i njezin opseg. U svakom slučaju, zaključak je da stvaranje režima prenosivosti podataka ne bi smjelo postati cilj sam po sebi pa je stoga nužna dosljednost, uravnoteženost odnosno usklađenost pravnih režima unutar jedinstvenog digitalnog tržišta.

Opća uredba o zaštiti podataka ; osobni podaci ; pravo na prenosivost podataka ; digitalno gospodarstvo

nije evidentirano