hrvatski

Ujevićeva metafora i njezina jeka

Iznimno je kompleksan pjesnički diskurz Tina Ujevića. Uz ostalo ta je kompleksnost svjetonazorna, poetička i stilska. Figura pjesnika kojoj teži „treba da ima u sebi elasticitet, gipkost stvaranja u prirodi (…), da je u stanju da bude jeka svih glasova božjega svijeta“ („Adonai“, 4: 48). Ujevićev se lirski glas oblikuje i preobražava na presjecištu raznorodnih disciplina, orijentacija, tekstova i autora ; naposljetku u taj se polilog uključuju i glasovi njegovih tumača, čitatelja, kolega pjesnika i adoranata svih vrsta. Članak opisuje Ujevićev pjesnički stil koji karakteriziraju osebujan jezični idiom, demijurški lirski subjekt te do artističke punine dovedeni metrički, ritmički i tekstualni obrasci, stilski postupci i figure. U središtu pozornosti su pjesnikova iznimna moć metaforiziranja, karakter njegovih metafora i njihova uloga u oblikovanju lirskoga iskaza. Na koncu promotrena je kreativna i kritička recepcija pjesnikova opusa, koja se relativno često promeće u emfatično mistificiranje djela i njegova autora.

epitet, jezik, metafora, paradoks, sinonimija, stil, Tin Ujević

nije evidentirano