hrvatski

"Tijelo pamćenja je pčela koja me bode." Emancipatorne prakse ženskog pisma 80-ih

Knjiga eseja "Smrtni grijesi feminizma" Slavenke Drakulić i roman "Svila, škare" Irene Vrkljan, objavljeni 1984, postali su temeljnim referencama – s jedne strane feminističkog aktivizma, a s druge strane poetske prakse „ženskog pisma“. Imajući na umu u prvom redu žanrovske konvencije i narativne strategije obiju knjiga te uzimajući u obzir načine na koje eksplicitno problematiziraju opreku javno/povijesno/političko – osobno/svakodnevno/trivijalno, zanimat će nas kako odražavaju subverzivne i emancipatorne promjene u kulturnom polju osamdesetih. Trivijalno kao političko, kako ga određuje Drakulić, artikulirano kroz prizmu osobnoga kod Vrkljan, pokreće emancipacijski impuls koji istovremeno održava Drugost u sebi, radi na vlastitoj razlici, odnosno piše, a da ne ispisuje sebe – kako praksu ženskog pisma određuje H. Cixous. Takvo pisanje razlike, odnosno ispisivanje vlastitog života koji je za Vrkljan „uvijek 'Između'“ apostrofira ne samo deklarirana demokratska društvena načela, nego i politike književnosti, odnosno neslaganja poetskih i socijalnih hijerarhija koja, prema J. Rancièreu, proizlaze iz susreta života i pisanja, tijela i riječi.

"Smrtni grijesi feminizma" ; Slavenka Drakulić ; "Svila, škare" ; Irena Vrkljan ; žensko pismo ; politika književnosti

nije evidentirano