hrvatski

Tragom Krležinih promišljanja o hrvatskim filozofima

U opusu Miroslava Krleže (1893. – 1981.), posebice u esejima, polemikama, političko-programatskim tekstovima, dnevničkim zapisima, leksikografskim marginalijama i razgovorima, prisutni su brojni iskazi koji razotkrivaju spoznaje i prosudbe tog polihistora o pojedinim hrvatskim filozofima. U izlaganju ću izdvojiti Krležina promišljanja o nekolicini njih. Ta promišljanja odnosit će se na hrvatske filozofe koji su djelovali tijekom renesanse (15. i 16. stoljeće), baroka (17. stoljeće), galantnog doba (18. stoljeće), postpreporodnog doba (druga polovica 19. stoljeća), kao i na one koji su djelovali onda kada je djelovao i Krleža (20. stoljeće). Točnije, u izlaganju ću izdvojiti Krležina promišljanja o Jurju Dragišiću (oko 1445. – 1520.), Frani Petriću (1529. – 1597.), Jurju Križaniću (1618. – 1683.), Ruđeru Josipu Boškoviću (1711. – 1787.), Franji Markoviću (1845. – 1914.), Đuri Arnoldu (1853. – 1941.), Albertu Haleru (1883. – 1945.?) i Vladimiru Filipoviću (1906. – 1984.). Pritom ću ukazati na kontekst sljedećih Krležinih tvrdnji o tim filozofima: - Juraj Dragišić bio je »nesumnjivo neka vrsta zakrinkanog buntovnika, nonkonformista sa humanističkim simpatijama, trajno uznemiren pitanjima koja uzbuđuju savjest svijeta« (natuknica »Dragišić, Juraj« u tekstu »133 varijacija na razne teme«, 1959.) ; - Frane Petrić bio je »najuniversalnije ime našeg književnog Cinquecenta: filosof, matematik, arhitekt, musikolog, poeta, prirodnjak, dakle polyhistor i sveznadar« (»O našem dramskom répertoireu«, 1948.) ; - Juraj Križanić bio je »hrvatski don Quixot koji je napisao hrpu traktata i raznih kompilacija iz područja teologije, filozofije, politike, filologije i historije« (»O patru dominikancu Jurju Križaniću«, 1929.) ; - Ruđer Bošković bio je »jedan od prvih zapadnoevropskih atomista«, koji je »kod nas poznat samo po tome što je bio otac Družbe Isusove i autor jedne diletantske Ode Prečistoj Djevici« (»Prije trideset godina«, 1947. i »Upućuju nas u Aziju«, 1948.) ; - Franjo Marković bio je »čuveni estetičar i profesor koji je još od 1874. predavao filozofiju na Sveučilištu u Zagrebu«, a čiji je ep "Dom i svijet" »naše gotovo jedino romantično epsko djelo« (»O Kranjčevićevoj lirici«, 1931. i razgovor s Enesom Čengićem i Radom Šerbedžijom, 1980.) ; - Đuro Arnold bio je »profesor teorijske i praktične filozofije te slavljeni, lovorom ovjenčani pjesnik«, i to usprkos tome što se od njegovih pjesama često »padne u neizlječivu migrenu«, jer im se stihovi sastoje od »otrcane metafizičke kadrile na našem književnom balu« (»Hrvatska smotra«, 1935.) ; - Albert Haler bio je estetičar koji »pljuje po onim rijetkim i osamljenim pojedincima, koji u sveopćem našem rasulu pojmova stoje na braniku zapadnoevropskih i slobodarskih načela već godinama . . . (Halerov pamflet o depoetizaciji umjetnosti kao primjer)« (»Rasulo pameti«, 1940.) ; - Vladimir Filipović bio je filozof koji pri pisanju o Marulićevu djelu "De institutione bene vivendi per exempla sanctorum" »tjera običnu vulgarnu klerikalnu propagandu na temelju svijesne neistine« i koji »brka Cardanusa, Campanellu i Giordana Bruna u isti koš sa svetim Tomom Kempinskim« (rukopis »Filipović Vladimir o Marku Maruliću«, 1950.).

Miroslav Krleža ; Hrvatski filozofi

In the opus of Miroslav Krleža (1893–1981), especially in his essays, polemics, political and programmatic texts, diary entries, lexicographic marginalia and interviews, there are numerous statements which reveal the amount of this polyhistor’s knowledge and his judgments of individual Croatian philosophers. This paper will present Krleža’s thoughts on only some of them. These thoughts encompass Croatian philosophers who lived during the Renaissance (15th and 16th century), the Baroque (17th century), the galant era (18th century), the period after the Croatian National Revival (second half of the 19th century), as well as those who were Krleža’s contemporaries. To be more precise, the paper will include Krleža’s thoughts on Juraj Dragišić (c. 1445–1520), Frane Petrić (1529–1597), Juraj Križanić (1618–1683), Ruđer Josip Bošković (1711– 1787), Franjo Marković (1845–1914), Đuro Arnold (1853–1941), Albert Haler (1883–1945?), and Vladimir Filipović (1906–1984). The context will be provided regarding the following Krleža’s claims on these philosophers: - Juraj Dragišić was “undoubtedly some sort of a disguised rebel, a nonconformist with h