hrvatski

GENOTOKSIČNI BIOMARKERI – KARAKTERISTIKE I PRIMJENA

Genotoksikologija objašnjava utjecaj kemijskih i fizikalnih faktora na genetski materijal koji uzrokuju nasljedne promjene (mutacije) u strukturnom integritetu genoma (mutagenost). Provedbom odgovarajućih in silico (računalnih), in vitro (na staničnim kulturama ili bakterijama) ili in vivo (na živim organizmima) metoda dobivaju se podaci o genotoksičnom karakteru testiranog kemijskog spoja. In silico tehnike istraživanja genotoksičnosti kemikalija imaju primjenu u preliminarnim istraživanjima spojeva, dok se in vivo i in vitro metode koriste u svrhu dobivanja realnih rezultata o toksičnom karakteru kemikalije. U skupinu in silico tehnika pripadaju računalni softveri čije se predviđanje mutagenosti temelji na već provedenim istraživanjima čiji su rezultati pohranjeni u bazama podataka. In vitro i in vivo metode koriste različite metodologije koje omogućuju ispitivanje utjecaja kemijskih spojeva na DNA od kojih su najčešće Amesov test, MLA, MN i SCGE test.

mutacije ; mutageni ; oštećenja DNA ; detekcija genotoksičnosti

nije evidentirano