hrvatski

KOMPLEKSNI REGIONALNI BOLNI SINDROM

Kompleksni regionalni bolni sindrom (engl. complex regional pain syndrome – CRPS) stanje je trajne i često onesposobljavajuće boli, zahvaća jednu regiju (najčešće ruku) i često se javlja nakon traume koja se težinom ne poklapa s razinom boli. Stariji naziv za ovo stanje kronične boli s pridruženim motoričkim i autonomnim simptomima jest refleksna simpatička distrofija ili kauzalgija. Cilj je ovoga preglednog rada temeljem literaturnih podataka prikazati epidemiologiju i etiologiju, predložene patofiziološke mehanizme, način dijagnosticiranja te mogućnosti liječenja, prevencije i smanjenja posljedica ove nedovoljno prepoznate bolesti. Oblik CRPS-a I nastaje bez poznatoga neurološkog oštećenja, za razliku od CRPS-a II, gdje u anamnezi nalazimo podatke o traumi, a u nekim slučajevima možemo elektromioneurografski objektivizirati oštećenje perifernoga živčanog sustava. Nove dijagnostičke metode, poput kvantitativnoga senzornog testiranja (KST), izazov su za ovu podjelu jer se u nalazu KST-a i u bolesnika s CRPS-om I može naći oštećenje A-delta-vlakana perifernih živaca. Osim što razlikujemo tip I i tip II bolesti, važno je imati na umu i kliničke različitosti CRPS-a u akutnoj i kroničnoj fazi bolesti. Ovaj regionalni bolni sindrom redovito obuhvaća i autonomne i motoričke znakove i time se razlikuje od drugih sindroma periferne neuropatske boli. Složenost kliničke slike upućuje na vjerojatnu prisutnost različitih patofizioloških mehanizama u podlozi ove bolesti. U dosadašnjim istraživanjima dokazane su autonomna disfunkcija, neurogena upala i neuroplastične promjene. Dijagnoza CRPS-a osniva se na anamnezi i kliničkom pregledu temeljem kojih se bolest može stupnjevati sukladno tzv. Budimpeštanskim kriterijima. Dragocjena pomoć u razlikovanju podtipova bolesti jest elektromioneurografija. Liječenje CRPS-a složeno je kao i sama klinička slika i patofiziologija bolesti te zahtijeva ­interdisciplinarnu suradnju i individualni pristup. Farmakološki je pristup pretežito simptomatski, uključuje analgetike, glukokortikoide, baklofen, bisfosfonate te profilaktičko davanje vitamina C. Fizikalna terapija osim sprječavanja atrofije i kontrakture uda smanjuje i uporabu analgetske terapije. Invazivni pristup obuhvaća stimulaciju kralježnične moždine, periferne živčane katetere s anestetikom te konačno amputaciju koju pacijenti u teškom stanju prihvaćaju. Daljnja su istraživanja potrebna radi boljeg razumijevanja bolesti i učinkovitije terapije.

Kompleksni regionalni bolni sindrom – etiologija ; Patofi ziologija, dijagnoza, liječenje, rehabilitacija ; Autonomni živčani sustav – patofi ziologija ; Neurogena upala – patofi ziologija ; Vazomotorni sustav – patofi ziologija ; Imunosni sustav – patofi ziologija ; Liječenje boli ; Multimodalno liječenje ; Fizioterapijski postupci

nije evidentirano