hrvatski

Nove elite, nacionalni konsenzus i razvoj

U ovom su radu analizirane obrnute putanje nacionalne integracije zapadnih i istočnih zemalja u 20. stoljeću na temelju izgradnje države blagostanja i društvenog konsenzusa, što je današnje postsocijalističke zemlje dovelo u inferiroran položaj u odnosu na zapadne zemlje. Takav ishod očituje se, prvo, u sve većem gubitku razvojne autonomije, unatoč uvođenju redovite procedure višestranačkih izbora. Drugo, premda su današnje istočne upravljačke elite preuzele retoriku slobodnog tržišta i poduzetništva, njima nedostaju znanstvena i tehnološka znanja kao i poslovne vještine potrebne za globalnu gospodarsku konkurenciju. I treće, formula &raquo ; trećeg puta&laquo ; po uzoru na britanski laburizam ili klintonovsku Bobos-ideologiju radi uspostavljanja ravnoteže između slobodnog tržišta i države blagostanja, praktično je neprimjenjiva u velikoj većini istočnih zemalja, uključujući Hrvatsku. Jedan od glavnih razloga takvoj inferirornosti leži u činjenici da je utjecaj novih elita, čija se moć temelji na razvitku znanja u području prirodnih i društvenih znanosti i tehnologije, kao autonomnog kulturnoga kapitala, već pedesetak godina sustavno suzbijan od starih elita čija se moć zasniva na političkom voluntarizmu i autoritarizmu. Preobražaj stare političke elite u novu političku elitu s demokratskom legitimacijom i liberalnim diskursom, uz izostanak &raquo ; kohabitirajuće&laquo ; elite znanja i poduzetništva koja bi trebala pomiriti učinke slobodnog tržišta sa zahtjevima za socijalnom ravnotežom i blagostanjem, razorio je realističnu a pojačao simboličku osnovu nacionalnog konsenzusa, tj. etnonacionalizam ili, kao u slučaju Hrvatske nakon 2001.g., moralnu osudu i kriminalizaciju prethodne političke elite. Na kraju priloga autor raspravlja o mogućnosti strategijskog proširenja značenja znanja, vrsta kapitala te razvojnih ciljeva u Hrvatskoj, i to na osnovi neortodoksnog poimanja razvoja kao &raquo ; kulturno održivog razvitka&laquo ; . To je razvitak koji sve manje opterećuje postojeće prirodne resurse, infrastrukturu i naseljeni prostor, a istodobno dodavanjem vrijednosti radu i komunikaciji preko umjetnosti, znanosti i naobrazbe povećava privlačnost među ljudima. U pozitivnom smislu kulturni kapital nove klase stoga čine samo ona znanja i senzibiliteti koji pridonose usklađivanju učinaka gospodarskog rasta, socijalne kohezije i holističkih orijentacija prema prirodnoj i kulturnoj sredini. Kulturni kapital u negativnom smislu ima obrnuti utjecaj: ili se radi o znanju neprimjenjivu na domaće uvjete ili se primjenjuje tako da proizvodi sve veće siromaštvo i nezaposlenost, društvene i etničke sukobe te daljnje razaranje okoliša.

nije evidentirano

nije evidentirano