hrvatski

Tri hrvatske modernizacije i uloga elita

Autor u prvom dijelu teksta &#8220 ; raspoređuje&#8221 ; tipove elita i modele modernizacije u Hrvatskoj. U analizi se razlikuju četiri osnovna tipa elita: elita nositelja &#8220 ; plemenitih&#8221 ; etiketa (koja institucionalno nije do kraja definirana) ; elita vlasti ; elita novca ; profesionalna elita. Sve četiri promatrane elite raspolažu posebnim područjima i sredstvima ostvarivanja &#8220 ; elitnosti&#8221 ; . No, po autorovoj ocjeni, ne mogu se svesti bez ostatka jedna na drugu. U uvjetima oblikovanja hrvatskog modernog društva (u razdoblju 1868.-2000.) ta je činjenica jasno vidljiva. Sukladno tomu, one se samo djelomično poklapaju i po unutrašnjem članstvu i po ostvarenim predlošcima i učincima djelovanja. U analizi se, također, razlikuju tri osnovna modernizacijska predloška s pomoću kojih se hrvatsko društvo moderniziralo. Autor vremenske okvire prvog predloška određuje u rasponu 1868.-1941. U tom razdoblju (unatoč promjenama općih političkih okvira) na djelu je modernizacijski predložak koji, u osnovi, ima kakvoću pripreme za cjelovitu preobrazbu. Predložak je razvilo malobrojno hrvatsko liberalno građanstvo, a ostao je po učincima ograničen na kulturni sektor, na mala/srednja poduzeća i na male/srednje gradove. U drugom predlošku modernizacije u razdoblju 1945.-1990., ostvaruje se, po autoru, paradoksalna socijalistička modernizacija. Paradoks je u tomu što se totalitarnim sredstvima cilja ostvariti građanska preobrazba. U tom razdoblju modernizacija se jasno sektorski diferencira po shemi: (paleo)industrijalizacija, urbanizacija, birokratizacija. Budući da je organizator preobrazbe rubna skupina, s totalitarnim korijenom u periferijskom društvu, tehnička se preobrazba ostvaruje po predlošcima (paleo)industrije, dakle zastarjele već u trenutku uspostave. Urbanizacija se ostvaruje kao kaotični transfer seoskog stanovništva u gradove. Birokratizacija se ostvaruje odstupanjem od weberovske tradicije racionalnog upravljanja, kao direktivno političko djelovanje, manje ovisno o institucijama, a više o zgoljnim političkim voljama totalitarnih jamaca poretka. No i u tako nepogodnu okviru ostvarena je rekonstrukcija hrvatskog društva kao urbanog društva. U istom su razdoblju oblikovane i veće statističke skupine profesionalaca. Treći modernizacijski predložak, u razdoblju nakon 1990. godine, nije, po autorovoj ocjeni, oblikovan. Ratne teškoće, strukturna ustrajnost predložaka djelovanja iz socijalističkog razdoblja, promijenjeni ukupni postmoderni horizont daljnjeg razvitka te snažan pritisak unutrašnje zastarjelosti aktivno utječu na ponašanje elita u promatranom razdoblju. Bez sposobnosti oblikovanja novih primjerenih odgovora, one posežu za reprodukcijom iscrpljenih predložaka razvojnog ponašanja, u rasponu od obnove klijentskih ovisnosti, ili partijokracijskog predloška upravljanja društvenim dobrima, do zastarjelih predodžaba o ulozi i zadaćama državnih institucija i državnog monopola na moć. Zahvaljujući tomu, zaključuje autor, u tom je razdoblju, ne računa li se sam tijek rata i njegov pobjednički ishod, na djelu specifična strategijska praznina u djelovanju hrvatskih elita. One nisu sposobne oblikovati najbolji/potrebni odgovor na nastale prilike. U analizi se višekratno upozoruje da su evolucije svakog posebnog tipa elita (od četiri spomenuta) međusobno relativno neovisne. Razlike se pojačavaju ovisno o tome kako se pojedini modernizacijski predlošci odnose spram pojedinih tipova elita. Zato autor višekratno upozoruje da se svaki tip mora odmjeriti u vlastitoj evoluciji u promatranim razdobljima i modernizacijskim predlošcima. Osim naznačenih činjenica autor upozoruje da se jedan broj općih obilježja hrvatskih elita mora izvoditi iz posebne povijesti hrvatskog društva kao periferijskog društva (koje u dva do sada dovršena modernizacijska razdoblja nije bilo institucionalno homogeno, nego je zbiljnost dijelilo sa zbiljnošću njemu suprotstavljenih okupacijskih društava). Glavna obilježja koja autor drži važnim spomenuti jesu: malobrojnost elitnih skupina ; rizičnost elitnog položaja i djelovanja, napose na političkom području ; ekskluzivno povjerenje u tehnike racionalnog oportunizma kao glavne tehnike praktičnog djelovanja u skučenim sistemskim okolnostima ; teškoće u pribavljanju etiketa društvenog sudionika kojemu drugi vjeruju (u kojega se ima povjerenje). Zahvaljujući spomenutim općim obilježjima, u sva tri promatrana razdoblja hrvatske elite s puno teškoća oblikuju ulogu modernizacijskog sudionika. Uspješni ishod (moguće) treće hrvatske modernizacije izravno ovisi, po autorovoj ocjeni, o tome koliko će se praktični učinak tih općih obilježja nadmašiti u novim, na budućnost usmjerenim, razvojnim praksama.

nije evidentirano

nije evidentirano