hrvatski

Mogućnosti primjene hagioterapije u palijativnoj skrbi sa starijim osobama

Palijativna skrb duboko zadire u pitanje ljudskog dostojanstva, odnosno same biti poimanja čovjeka. Današnji, suvremeni svijet odlikuje vjera u svemoć znanosti, tehnike i tehnologije čiji napredak nije donio odgovor na brojna pitanja koja čovjeka muče od samog početka postojanja: Koji je smisao postojanja, patnje, smrti? I kada smo suočeni s krajem života, ova pitanja mogu predstavljati izvor duhovne patnje. Stoga je primarni cilj palijativne skrbi osigurati udobnost i njegu onima kojima je bolest ograničila životni vijek, kao i članovima njihovih obitelji, tako da mogu umrijeti mirno, u okruženju kojeg su odabrali sami - često je to njihov dom - primajući svu potrebnu sestrinsku, liječničku, psihosocijalnu i duhovnu njegu (Kristjanson, Samar, 2004). Svjetska zdravstvena organizacija definira palijativnu skrb kao pristup koji poboljšava kvalitetu života pojedincima i njihovim obiteljima koji se suočavaju s problemima koji su povezani s bolestima koje ugrožavaju život, a putem prevencije i olakšanja od patnje, uz pomoć ranog prepoznavanja i točne procjene jačine boli, liječenja te boli, kao i drugih problema - tjelesnih, psihosocijalnih i duhovnih (WHO, 2002). „Hagioterapija je model ili metoda koja određuje kako provoditi ciljanu duhovnu terapiju kojom se ublažava ili uklanja duhovna bol, liječi duhovna trauma ili bolest na duhovnoj duši“ (Ivančić, 2007:15). Ima četiri temeljna područja: antropologiju, patologiju, dijagnozu i terapiju. Sam naziv potječe od grčke riječi hagios – svet i therapeuo – liječiti. Pod pojmom svet ovdje se razumijeva svetost čovjekove duhovne duše, njegova dostojanstva i vrijednosti koju je primio od Stvoritelja koji je svet. Utemeljitelj hagioterapije je prof. dr. sc. Tomislav Ivančić, teolog i filozof. Čovjek je satkan od ograničene psihosomatske i neograničene duhovne stvarnosti. Kao takav on je jedinstveno stvorenje na zemlji. To što je čovjek (grč. antropos - onaj „koji gleda prema gore“), označava ga kao biće koje je usmjereno na Izvor svoga postojanja. Čovjek neminovno postavlja pitanje o smislu vlastite egzistencije. Također se pita kako treba živjeti život na zemlji i koje je njegovo životno ostvarenje. Uz pitanja o svom dolasku na svijet i odlasku nakon smrti, prožima ga i traženje smisla patnje, kako osobne tako i cjelokupnog čovječanstva. Ako se na smrt gleda kao na događaj koji nas razdvaja od ljudi, onda smrt ne može biti drugo nego tužan i žalostan događaj. Međutim, ako rastemo u spoznaji da smrtnost vodi u solidarnost s drugim ljudima, onda smrt može postati proslava ujedinjenja s ljudima.

starije osobe, palijativna skrb, hagioterapija

nije evidentirano