hrvatski

Reprezentacija i pojavljivanje. O kategorijama slikovnog iskustva

Prvi zadatak opće teorije slike morao bi poći od čiste vidljivosti, ali ne u smislu vidljivosti kao estetskog iskustva, kako je to još početkom 20. stoljeća definirao njemački filozof Konrad Fiedler u pojmu “reine Sichtbarkeit”, nego vidljivosti kao materijalnosti. Teorija slike morala bi ponajprije utvrditi temeljne ontološke pretpostavke svakog slikovnog iskustva: na koji način slika postoji, što nam omogućuje da je vidimo, zašto i na koji način je imaginiramo kada nije stvarno prisutna, kako se ona razlikuje od stvarnosti, što slika donosi u stvarnost i što od nje uzima. Tradicionalne humanističke discipline koje su se bavile slikama kao svojim teorijskim objektima, poput povijesti umjetnosti i semiotike, jednako kao i one novije, poput kulturalnih ili feminističkih studija, nisu se pretjerano zanimale za ova pitanja jednostavno zato što su u fokus svog interesa stavljale značenje onoga reprezentiranog na slikama, a što su pak tumačile u okviru vlastitih disciplinarnih prioriteta. Da bi značenje oblikâ reprezentiranih na slikama bilo od ikakve važnosti ne samo za znanstveno proučavanje nego i za obične promatrače, nužno je da svi pristupamo slikama u ontološkom smislu na jednak način: kao prikazu koji može ili ne mora biti sličan stvarnosti, ali čak i kada je najsličniji stvarnosti ‒ znamo da se uvijek od nje razlikuje. Dakle, premisa prema kojoj je slika objekt ili stvar, vizualna ili svjetlosna konfiguracija ubačena ili postavljena u svijet jest onaj temelj koji omogućava da se o slikama raspravlja, da ih se hvali, osporava i ponekad uništava.

slika, pojavljivanje, reprezentacija, ikonoklazam, Blade Runner 2049

nije evidentirano