hrvatski

Dobrobiti zapošljavanja osoba s invaliditetom za poduzeće – kvalitativni rezultati na temelju fokus grupe s poslodavcima

Stavovi poslodavaca prema zapošljavanju osoba s invaliditetom otvaraju vrata za uključivanje ovih osoba na tržište rada, ali i šire, u život lokalne zajednice. Tome u prilog govore i istraživanja koja ističu kako su najveća prepreka u zapošljavanju osoba s invaliditetom upravo negativni stavovi poslodavaca koje Blanck (1998), King (1993) i Smith (1992) smatraju temeljno važnom odrednicom u kvaliteti procesa uključivanja osoba s invaliditetom u svijet rada (prema Unger, 2002). Slične rezultate za europski istraživački kontekst navodi autor Scheid (1999, prema Ta i sur., 2011), koji također ističe da neke od najvećih prepreka u zapošljavanju osoba s invaliditetom upravo proizlaze iz negativnih i stereotipnih stavova u socijalnom okruženju. S obzirom na to da se stavovi oblikuju kroz međuljudske odnose i temeljem informacija koje nam pružaju masovni mediji, to ih čini podložnim promjenama (Rillota i Nettlebeck, 2007, prema Chen i sur., 2016). Zato što stav poslodavca utječe na mogućnost zapošljavanja osobe s invaliditetom (Kennedy i Olney, 2001, prema Chen i sur., 2016) dobra je vijest da postoji mogućnost promjene negativnih stavova ka pozitivnijima. Istraživanja koja su bila usmjerena na iskustva zapošljavanja osoba s invaliditetom ističu kako poslodavci često ne znaju kako ostvariti interakciju s osobama s invaliditetom i kako razumjeti njihove potrebe (Kulkarni i Kote, 2014). Većina poslodavaca nerado zapošljava osobe s invaliditetom jer smatraju kako će oni zahtijevati dodatnu superviziju i ulaganje dodatnog novca za obuku pa ih se često ne smatra kompetentnim i prikladnim radnicima (Louvet, 2007 prema Kulkarni i Kote, 2014). Poslodavci su temeljem toga zabrinuti zbog kvalifikacija i mogućnosti radne realizacije osoba s invaliditetom (Lengnick-Hall i sur., 2008 prema Kulkarni i Kote, 2014). Zbog ograničenog iskustva rada osoba s invaliditetom, većina je poslodavaca nesvjesna koliko i na koji način osobe s invaliditetom uopće mogu raditi te često predrasudno smatraju osobe s invaliditetom i manje pouzdanima (Holland i sur., 2017). Autori ukazuju da su poslodavci nedovoljno educirani i time dodatno nesigurni u to kako provesti selekciju za posao ovih osoba jer nisu upoznati s načinima ostvarivanja interakcija s osobama s invaliditetom i, vezano uz spomenuto, ne znaju kako procijeniti vještine ovih kandidata za posao (Ta i sur., 2011). Također, prevladavaju i pogrešne predodžbe o iznimno skupoj prilagodbi radnog mjesta te uz navedeno poslodavci vjeruju i da neće moći prekinuti radni odnos u slučaju neuspješnosti kandidata s invaliditetom (Dixon i sur., 2003 ; Hernandez i sur., 2000 ; Peck i Kirkbride, 2001, prema Owens, 2008), a sve navedeno dodatno ih demotivira za zapošljavanje osoba s invaliditetom. Manjak optimizma u traženju posla kod osoba s invaliditetom može reflektirati upravo ovakve stavove poslodavca koji su puni predrasuda i diskriminacije, a navedeno često osobama s invaliditetom umanjuje prilike za dobivanje posla, kao i za napredovanje ili zadržavanje posla (Schur i sur., 2003, prema Ali i sur., 2011). Pokazalo se da se poslodavci uglavnom deklarativno slažu s integracijom osoba s invaliditetom u radnu sredinu, ali istovremeno nisu sigurni da bi ih zaposlili u svom poduzeću (Unger, 2002). Istraživanje koje je u Republici Hrvatskoj provela autorica Kiš-Glavaš (2009) pokazalo je, između ostaloga, kako poslodavci nedovoljno podržavaju zapošljavanje osoba s invaliditetom pa je temeljem toga svaki primjer zapošljavanja uz podršku koji se događa u praksi svakako hvale vrijedan. Spomenuto istraživanje pokazalo je da poslodavci uglavnom nisu informirani o poslovima na kojima bi mogle raditi osobe s invaliditetom, kao i pogodnostima za poslodavce koji ih zapošljavaju (Kiš-Glavaš, 2009). Nadalje, stavovi poslodavaca visoko koreliraju s njihovom mišljenjem o radnim sposobnostima osoba s invaliditetom pa tako poslodavci nerijetko postojanje invaliditeta povezuju s čestim izostancima s posla i zdravstvenim problemima (Kiš-Glavaš i Sokač, 2006). Uzimajući u obzir vrstu oštećenja, poslodavci procjenjuju da bi najuspješniji radnici bile osobe s kroničnim bolestima i motoričkim poremećajima (Kiš-Glavaš i Sokač, 2006). Kada želimo dobiti dublji uvid u stavove odnosno perspektivu poslodavaca vezano uz zapošljavanje osoba s invaliditetom, važno je uzeti u obzir njihova iskustva iz prve ruke, a vezano uz ono što ih brine pri zapošljavanju, u čemu se oni to ne osjećaju kompetentno vezano uz zapošljavanje osoba s invaliditetom te na koji način realiziraju prava ovih osoba i uvažavaju njihove potrebe. Upravo na taj način dobio bi se dublji uvid u okolnosti i moguće razloge koji im otežavaju donošenje odluka za zapošljavanje, a sve u svrhu poticanja pozitivnih promjena u zapošljavanju osoba s invaliditetom i unapređenja kvalitete podrške njihovom zapošljavanju. Temeljem uvida u prethodne studije, a posebice s obzirom na upoznatost s problemima s kojima se susreću poslodavci vezano uz zapošljavanje osoba s invaliditetom u ovoj je studiji planirana i provedena fokus grupa upravo s njima, kako bi se uvažila njihova iskustva i njihove perspektive vezano uz zapošljavanje osoba s invaliditetom te kako bi se temeljem toga dobile potrebne preporuke ili smjernice za unapređenje kvalitete podrške pri zapošljavanju osoba s invaliditetom općenito i u trgovačkim društvima Grupe Calzedonia u Hrvatskoj.

dobrobiti zapošljavanja, osobe s invaliditetom, poslodavci, kvalitativna studija

nije evidentirano