hrvatski

Industrijalizirajuća i dezindustrijalizirajuća elita u Hrvatskoj u drugoj polovici 20. stoljeća

Hrvatska je - ne jedina, ali tipična - zemlja zakašnjele industrijalizacije, pa stoga i modernizacije. Zbog mnogih okolnosti u njoj se nisu razvili unutarnji impulsi za autonomni proces industrijalizacije i modernizacije. Sredinom 20. stoljeća, po svršetku Drugog svjetskog rata, nova upravljačka elita snažno ubrzava tempo industrijalizacije, razvoj industrijsko-urbanog sektora i dotad nevidljiv transfer stanovništva koji poprima značajke biblijskog egzodusa. Međutim, taj je industrijski razvoj bio opterećen i stoga ograničen ideološkim postulatima komunističke utopije. Stvoreno je stanje koje se može označiti kao polumodernizam. Očekivali bismo da će se nakon sloma socijalizma nova upravljačka elita suočiti s dovršenjem procesa modernizacije, tj. s prelaskom iz naslijednog polumoderniteta u potpuni modernitet. Ali to se ipak nije dogodilo. Ona je, istina, uklonila institucionalne zapreke razvoju tržišne ekonomije i privatnoga poduzetništva, ali je olako dopustila (upustila se u) dezindustrijalizaciju, tj. zatvaranje i devastaciju i onih poduzeća koja su se mogla rekonstruirati i održati na svjetskom tržištu. A što je najvažnije, nije ni pokušala obrnuti sekularni trend marginalizacije znanosti i znanstvenika. Isto tako nije ništa učinila na debalkanizaciji administracije, nije ni pokušala revitalizirati ono što je još možda bilo preostalo iz doba dvojne monarhije na području administracije. Ukratko, nova elita nije bila na visini svog povijesnog zadatka &#8211 ; dovršenja procesa modernizacije. Projekti retradicionalizacije, sve u svemu, nisu nanijeli procesu modernizacije neke veće štete, jer su dobrim dijelom ostali u području ideološkog diskursa, ali su odvraćali pozornost od stvarnih problema, što je sigurno bilo štetno. Zadatak dovršenja procesa modernizacije tako je pao u dio novoj šestočlanoj eliti, koja je mandat dobila na izborima 3. siječnja 2000. Prerano je još govoriti o tome hoće li ona uspješno obaviti taj povijesni zadatak. Ima nekih pozitivnih naznaka. Na primjer, definitivna odluka da se hrvatska brodogradnja osposobi za natjecanje na globalnom tržištu može značiti početak reindustrijalizacije. A reindustrijalizacija je svakako važan korak prema intenziviranju modernizacije. Međutim, bitna promjena na ljestvici nacionalnih prioriteta u korist znanosti još nije na vidiku, ni ove, ni u iduće tri godine za koje se izrađuje državni proračun. Od pojačane pro-znanstvene retorike ne treba ništa očekivati. Rješavanje povijesnog zadatka da se Hrvatska u pogledu modernizacije izravna s naprednijim tranzicijskim zemljama i, u nešto duljoj perspektivi, sa zemljama EU-a (bez čega integracija u EU ne bi imala ni temelja ni smisla) morat će se izvršiti vrlo ubrzanim tempom, što je zaseban problem kojeg su zemlje autonomne modernizacije bile pošteđene, i u uvjetima nemilosrdne globalne konkurencije. Istina, globalna konkurencija pruža neke šanse i Hrvatskoj, pri čemu osobito imam na umu elektronsku kompresiju vremena i prostora i "virtualno poduzetništvo". Ali racionalno iskorištavanje novih šansi i mogućnosti zahtijeva vrlo visoke kvalitete upravljačke elite i dobro smišljene poteze u gospodarstvu i drugim domenama politike. Ima li nova elita takve kvalitete i sposobnosti &#8211 ; to ne znam, ali ih u prvih deset mjeseci svog mandata baš i nije pokazala.

Industrijalizirajuća elita, dezindustrijalizirajuća elita, Hrvatska

nije evidentirano