hrvatski

O književnom opusu Frana Krste Frankopana: nevolje s priređivačima, izdavačima i kritičarima

Fran II. Krsto Frankopan grof Tržački ('Trsatski') (1640/1643. [?] – Bečko Novo Mjesto, 30. travnja 1671.) pripadnik je ozaljskoga jezično-književnoga kruga hrvatske književnosti 17. st. Njegov je književni opus pronađen u Beču 1871. godine, te je hrvatska kulturna javnost tek 200 godina nakon smrti saznala da je Fran Krsto Frankopan bio i pjesnik hrvatskoga, slovenskoga, talijanskoga i latinskoga izraza. Unatoč iznimnom značenju za domaću književnu historiografiju, Frankopanovo je književno djelo u cijelosti objavljeno tek 1995. godine. Tome su pridonijele i kontinuirano nepovoljne književnokritičke ocjene njegove najvažnije pjesničke zbirke Gartlic za čas kratiti, posebno onoga dijela zbirke u kojoj prevladavaju šaljivo-rugalačke lirske vrste i podvrste, a koje je izdavač podvrgnuo ''cenzuri moralnih propisa 19. stoljeća''. U tom se dijelu opusa obrađuju prepoznatljivi motivi srednjolatinskoga (karminoburanskoga) popularnoga pjesništva te smjehovnih podvrsta talijanske renesanse. Teme su tradicionalne teme šaljivoga pjesništva – mladost-starost, zaljubljeni starac/starica, ljepota/ružnoća žene, bračna nevjera. Određena je novina, posebno u hrvatskoj rano novovjekovnoj lirici, tema o pogibiji buhe. Frankopanovo književno djelo nastalo je sinkretizmom više različitih pjesničkih tradicija. Kao takvo ono posve odudara od dubrovačkoga književnoga kanona hrvatske književnosti 17. st., te ga je potrebno promatrati u kontekstu onovremenih talijanskih pjesničkih akademija u Beču i Rimu te furlanskoga dijalektalnoga pjesništva 17. st.

Fran Krsto Frankopan, Gartlic za čas kratiti, šaljivo-rugalačka lirika

nije evidentirano