hrvatski

Janko Polić Kamov: Samoća, visina i vječnost literata

Sva književna lica Janka Polića Kamova na pragu novoga stoljeća posvjedočuju jedinstveno načelo umjetničkoga djelovanja, strasnu posvećenost prevrednovanju književnoga znanja i oblikovanju književne cjeline samosvojnih pjesničko-prozno- dramskih dijelova. Baudelaireovski srh modernizma izveo je Kamova iz tjesnaca književne konvencije i artizma forme usmjerujući ga prema artizmu najvišega dometa čije svjetotovorbeno značenje ozbiljuje romanom "Isušena kaljuža". Književni rad spregnut u nepune tri i pol stvaralačke godine, od siječnja 1907. do sredine 1910., ishodi djelom koje je svojevrsni multum in parvo i kojemu začudno do danas ne naziremo puni obris, budući da nisu pronađeni svi dijelovi njegove rukopisne ostavštine. Kamovljevo djelo, nastalo u autorovu neumornom kretanju između točaka baštinjene hrvatske i talijanske kulture u obitelji hvarskostarigradsko-fijumanske korjenike, svoj je tvorbeni zamah doživjelo izlaskom iz domovinskog ambijenta u tuđinu 1906.godine. Europski trajektorij Janka Polića Kamova vodio je iz Italije u Francusku i Španjolsku. Nesputanost od umjetničkih smjerova te izvanumjetničkih doktrina ranoga dvadesetoga stoljeća kojima je prebivao čini književnu objavu Janka Polića Kamova smionom, dalekovidnom i proleptičnom. No, rani prekid Kamovljevih književnih pregnuća odrekao je isprva njegovu djelu na dulji rok (sa zadrškom od gotovo pedeset godina) pravo na cjelovito tumačenje. Proces ponovnoga posvajanja Kamovljeva djela razumijevamo kao proces njegova dočitavanja i vrednovanja, a ishodište je toga procesa upravo Rijeka, u kojoj je Kamovljeva književna ostavština dobila svoj prvi odjek i otpočela novi život.

Janko Polić Kamov, Rijeka, mnogoliki književni svijet, modernizam, tradicija, subverzija, prevrednovanje

nije evidentirano