hrvatski

Riječi koje crtaju slike: estetika poezije i poetskog iskustva

U ovom ću radu ponuditi jedno potencijalno rješenje za utemeljenje ‘estetike’ poezije, i to na dvije osnove: samoj poetskoj upotrebi jezika (poezija je primarno jezični medij, ali način na koji manipulira tim medijem omogućuje joj da nas ‘zapljusne’ svojim estetskim svojstvima, prvenstveno zvučnima) i njezinoj sposobnosti da dotakne imaginaciju. U tom smislu, prvi dio mog rješenja inzistira na analogiji poezije s glazbom, a ne s vizualnim umjetnostima. Poezija je lijepa zbog svoje zvukovne organizacije, zbog ritmičnosti i melodioznosti koje se donekle oslanjaju na prirodnu ritmičnost jezika, ali većim djelom proizlaze iz namjerne ‘manipulacije’ jezikom: što je veći rascjep između ‘prirodnog’ jezika i jezika poezije, to su ritmička svojstva bolje izražena i samim time pjesma ima jači estetski učinak. Usredotočit ću se stoga na objašnjenje specifičnosti poetskoga jezika i predstaviti teorijska uporišta za njegovo prepoznavanje. No, poezija je, tvrdit ću u drugom dijelu, daleko kompleksnija i ne može se svesti samo na manipulaciju jezikom, već se mora prepoznati način na koji nas ona imaginativno dotiče – u ovom svom segmentu ona se približava vizualnoj umjetnosti. Ovdje se pozivam na prošireno shvaćanju estetike, takvo koje pod snažnim senzibilnim iskustvom uključuje ne samo vizualno podraživanje, nego i podraživanje imaginacije. Vidjeti ‘u umu’ ako već ne i osjetilima, dovoljno je da izazove ‘Ua! učinak kod čitatelja, karakterističan za estetska iskustva, i stoga dovoljno da poezija i književnost budu primljene u sferu estetike. Da bi moje rješenje bilo djelotvorno, moramo pretpostaviti senzibilnoga čitatelja, onog koji u maniri Davida Humea, kasnije Franka Sibleya a danas Petera Lamarquea i Steina Haugoma Olsena, ima razvijen senzibilitet i zna kako ‘čitati i slušati’ pjesmu da bi ju čuo na estetski način i uživao u njezinim estetskim svojstvima.

poetry, poetic experience, poetic language, imagination

nije evidentirano