hrvatski

Crkva između dviju oprečnih nostalgija

Sve su religije svijeta u svojoj srži nostalgične jer se žele što više približiti iskonskom svetom vremenu u kojem je prema njihovom vjerovanju vladao savršeni red, potpuna ljudska sreća i blizina božanstava, neka vrst dakle zemaljskog Edena. Za razliku od tih religija, kršćanstvo smatra da se glavni natpovijesni i povijesni događaj odigrao u sredini vremana, a ne na njegovu početku: u Božjem utjelovljenju u doba rimskog zauzeća Palestine. Zato se kršćanstvo okreće sjećanju u euharistiojskom slavlju molitvom &#8220 ; Ovo činite meni na spomen&#8221 ; . No osim te nostalgije stvara se u kršćanstvu jedna druga i oprečna nostalgija: ona koja se sjeća svjetovne moći državne Crkve izrasle iz Konstantinova naslijeđa, posuđujući mu pravo, ustroj i ideologiju. A upravo će se te dvije nostalgije dijalektički smjenjivati u povijesti od početka kršćanstva do današnjih dana. Drugi je vatikanski koncil htio nadmašiti taj dualizam, odmaknuvši se od svake zemaljske moći i potpadanja pod utjecaj države. Ipak, sukob se dviju nostalgija nastavlja, premda u drugim oblicima i iskazima, pa je svaki kršćanin najprije u sebi pozvan razriješiti to dvojstvo u korist Krista, a protiv svake svjetrovne moći.

Crkva; nostalgija; spomen; svjetovna moć Crkve; Drugi vatikanski koncil

nije evidentirano