hrvatski

Psihopatija, prijemčivost na dokaze i autonomija: izgledi za moralno poboljšanje

Ljudi sa psihopatskim poremećajem ličnosti predstavljaju značajni moralni, sigurnosni i ekonomski problem u društvu. U sve većem broju radova argumentira se da psihopate ne bi trebalo držati moralno ili kriminalno odgovornima za njihova krivična djela. Argumenti se temelje na premisi da psihopati nemaju slobodu volje jer imaju značajno oštećenu sposobnost da donose autonomne, a time i slobodne odluke. Ovi argumenti se obično temelje na nekritičkom korištenju neuroloških i bihevioralnih istraživanja. U ovom članku pristupam problematici na posvećujući više pažnje samim empirijskim istraživanjima na kojima se temelje takvi zaključci. Istražujem sposobnost psihopata za donošenje autonomnih odluka povezujući dostupne empirijske podatke i teorije, posebice onu koju je razvio psiholog Joseph Newman, s nedavnim uvidima iz filozofskih teorija o ljudskoj autonomiji. To činim na način da povezujem uvide Newmana o vezi psihopatije i funkcionalnog djelovanja s teorijama autonomnog djelovanja koje, osim praktičnih, ističu važnost epistemičkog zahtjeva da budemo prijemčivi na dostupnu evidenciju. Ne obvezujući se na radikalnu tvrdnju da su psihopati neuračunljive osobe, identificiram neka neuropsihološka svojstva korelirana s psihopatijom koja bi mogla indicirati da psihopati imaju specifična oštećenja u fokusiranju pažnje koja mogu utjecati na njihovu slabiju prijemčivost na opažajnu evidenciju. Ova pretpostavka otvara zanimljive mogućnosti za specifične tretmane, primjerice, usmjereno instrumentalno učenje i neurofeedback terapiju, koji bi kod psihopata mogli poboljšati sposobnost donošenja odluka, a time i njihovu autonomiju.

Psihopatija ; autonomija ; odgovaranje na dokaze ; moralno poboljšanje

nije evidentirano