hrvatski

Znanje i povijest

U polazištu rada autor utvrđuje razlikovanje historije i povijesti, pri čemu historiju određuje kao dogođeni dio povijesti (res gestae), dok povijest uzima kao obuhvatniji pojam koji u dimenziji budućnosti uključuje i onaj još ne dogođeni, idealni, utopijski dio. Cjeline već dogođene povijesti kao i cjelinu u otvorenom tijeku povijesti autor naziva epohama. Na tragu polazišne teze da znanje konstituira povijest, u radu se kao kriterij za razlikovanje povijesnih epoha uzima dominantni tip znanja koji konstituira pojedinu epohu. Novovjeka znanost kao poseban oblik znanosti predstavlja dominantni tip znanja na kojem je zasnovan novi vijek kao povijesna epoha. Novovjeka je znanost nastala velikom obnovom (instauratio magna) stare znanosti. Obnovu znanosti inaugurirali su Francis Bacon i René Descartes, koje autor slijedom toga naziva duhovnim utemeljiteljima novog vijeka. Oni su kao opći etički cilj znanosti postavili korist ljudskog roda, što autor označava kao »generički utilitarizam«. Na podlozi tako postavljenog etičkog cilja definiran je strateški cilj novovjeke znanosti kao ovladavanje prirodom u korist čovjeka. Povijest novoga vijeka načelno se odvijala kao postupno odvajanje strateškog cilja novovjeke znanosti od njenog etičkog postamenta do završne točke u kojoj su se našli u izravnoj suprotnosti. U konkretnom pogledu, to se odvijalo kao postupno pretvaranje kategorije generičke koristi u kategoriju generičke opasnosti do završne točke u kojoj je opasnost postala očiglednom i totalnom. To je ujedno točka koja je označila slom modela znanstveno-tehničkog napretka i kraj novog vijeka kao povijesne epohe. U radu se zatim razmatra razdoblje prijeloma epoha, u kojem završava novi vijek i počinje nova epoha, te se definira vremenski okvir tog događanja kao i »locus epohalne promjene«, čime autor obilježava ključna znanstvena postignuća koja determiniraju epohalnu mijenu. U ovom slučaju locus promjene tvore dva znanstvena postignuća: oslobađanje atomske energije i uvođenje tehnologije rekombiniranja gena. U tim dostignućima čovječanstvo je, umjesto najavljivane koristi, dobilo izglednu mogućnost totalnog samouništenja, i to po dvije linije: linijom vanjskog, fizičkog razaranja i linijom unutrašnjeg, biološkog razaranja. Nova situacija u kojoj se našlo čovječanstvo osviještena je kroz pojmovnu trijadu (opasnost, budućnost, odgovornost) koja je ujedno ugrađena u duhovne temelje nove epohe. Autor konstatira začuđujuće podudarnosti u dijagnostičkim artikulacijama i kategorijama sagledavanja nove situacije, koje objašnjava kao slaganje u temeljnim reakcijama u odnosu na zadanu povijesnu situaciju. Zatim kao najbolje primjere kategorijalne podudarnosti uzima djela Hansa Jonasa i Vana Rensselaera Pottera, koje, u povijesnoj simetriji prema Descartesu i Baconu, naziva duhovnim utemeljiteljima nove epohe. Nakon detaljne analize pojmovne trijade, u zaključnom dijelu rada autor razmatra aktualna ometanja procesa uspostavljanja nove epohe i moguće posljedice koje iz toga mogu proizići.

znanje, povijest, znanost, filozofija, etika, bioetika, Van Rensselaer Potter, Hans Jonas

nije evidentirano