hrvatski

Izraženost glikoproteinskog antitijela MUC2 i vaskularnoga endotelnog čimbenika rasta (VEGF) u sluznici barrettovog jednjaka

Cilj istraživanja: Cilj ovog istraživanja je bio utvrditi izražajnost MUC2 i VEGF u tkivu sluznice oboljelih od Barettovog jednjaka, potom kod oboljelih od karcinoma jednjaka, te utvrditi je li izražajnost MUC2 i VEGF-a u sluznici BJ-a korisna u determinaciji displazije. Također smo pokušali utvrditi uzrokuje li postojanje bakterije Helycobacter pylori na zahvaćenoj sluznici povećani rizik od nastanka BJ-a i adenokarcinoma. Barrettov je jednjak prekanceroza čija je pojavnost u suvremenom svijetu u izrazitom porastu. Važnost ove bolesti je u činjenici da se radi o prekancerozi u sekvenci metaplazija-displazijaadenokarcinom. Izražajnost glikoproteina MUC2 i VEGF-a u sluznici Barrettovog jednjaka može se dovesti u vezu s većim rizikom razvoja adenokarcinoma jednjaka. Gotovo 95% bolesnika koji razviju karcinom ezofagogastričnog spoja nisu znali da boluju od BJ-a, te da je evolucija od BJ-a do karcinoma trajala 20 – 30 godina. Materijali i metode: U studiju je uključeno 36 bolesnika sa dijagnozom BJ kratkog segmenta sa intestinalnom metaplazijom i/ili displazijom nakon neuspješnog liječenja inhibitorima protonske pumpe. Dijagnoza je potvrđena patohistološkom analizom, a izražajnost MUC2 i VEGF-a imunohistokemijskom analizom. Rezultati : Provedenim istraživanjem potvrdili smo MUC2 pozitivnost u vrčastim stanicama, te VEGF kao osnovu stvaranja vaskularne mreže u metaplastično promjenjenim stanicama BJ-a. Otkriveno je četvoro bolesnika u ranom stadiju adenokarcinoma jednjaka (svima je učinjena kirurška reekcija), 32 bolesnika sa BE ; petoro je imalo uvjete za APK, jedan za RFA, jedan za EMR, a 25 ih je liječeno IPP-om. Nakon provedenog liječenja, u kontrolnoj patohistološkoj i imunohistokemijskoj analizi dokazana je regresija BJ u 25 ispitanika Terapija IPP-om značajno je djelovala na smanjenje VEGF-a između dvaju pregleda, ali nije imala učinka na smanjenje MUC2 koji je bio negativan nakon ablativnih tehnika kao što su RFA i EMR. Na osnovu parametra MUC2 nismo mogli razlikovati ispitanike s CA-om i one s BJ-om. Razlog leži u činjenici da je MUC2 zastupljen u vrčastim stanicama koje se nalaze i kod BJ-a i kod CA-a .Isto se odnosi i na VEGF - na osnovu parametra VEGF-a nismo mogli razlikovati one s CA-om i one s BJ-om. Razlog ovakvom nalazu možemo obrazložiti činjenicom da je prisutnost VEGF-a zabilježena i u BJ i u CA jednjaka. Fisherovim egzaktnim testom usporedili smo izraženost MUC2 između DY pozitivnih i DY negativnih ispitanika, zatim razliku u izraženosti VEGF-a između DY pozitivnih i DY negativnih te razliku u izraženosti HP-a. U sve tri analize između DY pozitivnih i DY negativnih nismo dobili statistički znakovit rezultat. Razlog vjerojatno leži u malom uzorku ispitanika koji su imali pozitivan nalaz displazije. Na osnovu izraženosti bakterije HP na sluznici jednjaka moglo se razlikovati ispitanike s CA i one s BJ-om, pri čemu oni s CA imaju manju izraženost HP-a. Zaključak: MUC 2 pozitivnost je karakteristična za vrčaste stanice Barrettovog jednjaka, ali nije jedini biomarker. VEGF je pokazatelj angiogeneze u mukozi oboljelih od Barrettovog jednjaka, sa i/ili bez IM i DY niskog stupnja. Uloga H Pylori je protektivna na sluznici jednjaka. Ukupno, ova disertacjja upucuje na potrebu češćeg uzimanja bioptičkih uzoraka sa EG spoja i kod ispitanika sa minimalnim endoskopskim promjenama na sluznici, te uz klasičnu patohistološku analizu pokazala se korist u dopuni obrade uvođenjem imunohistokemijske analize MUC2 i VEGF-a, kao pokazatelja mogćeg razvoja karcinoma. Tearpija inhibitorima protonske pumpe je i dalje osnova u liječenju, uz uvođenje i razvoj ablativnih tehnika kao što su APK, RFA , EMR.

Barrettov jednjak ; glikoprotein MUC2 ; VEGF (vaskularni endotelni čimbenik rasta) ; inhibitor protonske pumpe (IPP)

nije evidentirano