hrvatski

"Sebe van" : Ariostov Orlando i Vetranovićev Piligrin

„Ja nisam onaj, što se, da sam, čini“: tim riječima, u XXIII. pjevanju Anđelinovićeva prijevoda remek-djela Ludovica Ariosta, naslovni lik posljednjim znakovima prisebnosti priznaje da ga napušta razum. Tragičnim koliko i komičnim prizorima junakova ludila koji zatim slijede, na strukturalnoj prekretnici zapleta, Ariostov spjev u tradiciju pripovijedanja o potrazi srednjovjekovnih vitezova lutalica za ljubavlju i pustolovinama uvodi temu poteklu iz klasične književnosti, koja je ujedno u žarištu zanimanja mnoštva suvremenih humanističkih rasprava. Na satiričnoj meti najslavnije među tim raspravama, Pohvale ludosti (1511) Erazma Roterdamskog, upravo je krhkost predodžbe o nadmoćnosti ljudskoga uma i povlaštenoga dostojanstva, kakvu na vlastitoj koži otkriva Ariostov Orlando. Međutim, Ariostovo je djelo – poput Rabelaisova u 16. stoljeću te Cervantesova i Shakespearova u idućemu – vrhunski domet drukčije vrste ludosti, ludosti koja, paradoksalnom srećom, uranja u ljekovite tlapnje umjetničkih izmišljaja i ushita mašte: takva je ludost, prema Erazmu, jedina prava mudrost, jer samo ona ljudski um oslobađa pogubne vrste ludosti koja potiče na neumjerenu hlepnju i ratobornost, pogubnu preuzetnost i zabludu o vlastitoj mudrosti. Bolešću Ariostova viteza zarazio se s njim naoko neusporedivi protagonist i pripovjedač Vetranovićeva Piligrina. I njemu, naime, odbjegla pamet naruši ljudsko dostojanstvo, primoravajući ga da se dade u potragu za lijekom svojemu bezumnom stanju. Stoga se kratki spjev dubrovačkoga pjesnika može smatrati rijetkim hrvatskim prilogom dvojakoj renesansnoj topici ludosti. No posrijedi je samo simptom Vetranovićeve obuhvatnije književne zaraze Ariostovim spjevom: Bijesni Orlando Vetranoviću ne nudi samo obilnu pričuvu aluzija i reminiscencija, nego i uzor bezgranične domišljatosti u upotrebi, kontaminaciji i premreživanju fragmenata tuđih, prije svega Vergilijevih, Ovidijevih i Danteovih tekstova, u skladu s Ariostovom poetikom preispisivanja koju je Daniel Javitch nazvao „oponašanjem oponašanja“.

Mavro Vetranović ; Piligrin ; Ludovico Ariosto ; Bijesni Orlando ; tema ludosti u renesansi ; dvije vrste ludosti prema Erazmu Roterdamskom

nije evidentirano