hrvatski

Realimentacijski sindrom u djece s anoreksijom nervozom

Cilj istraživanja: Cilj ovog istraživanja bio je ispitati učestalost i obilježja realimentacijskog sindroma kod djece i adolescenata s anoreksijom nervozom, uz opis medicinskih intervencija i dijetetskih mjera, kao i rezultata primjenjivanog liječenja. Materijali i metode: Za izradu ovog istraživanja retrospektivno su analizirani podatci 140 pacijenata hospitaliziranih pod dijagnozom AN u razdoblju od 1.siječnja 2014. do 1.lipnja 2019. godine. Podatci su prikupljeni iz digitalne arhive službene bolničke medicinske dokumentacije Centra za poremećaje u jedenju djece i adolescenata KBC-a Sestre milosrdnice u Zagrebu te pisanoga protokola i pismohrane povijesti bolesti Odjela za gastroenterologiju Klinike za pedijatriju KBC-a Split. Rezultati: U studiju je bilo uključeno ukupno 140 ispitanika prosječne životne dobi od 14, 9 ± 1, 8 godina. Zabilježena je pojava realimentacijskog sindroma kod 31 (22%) ispitanika, dok je 37% ispitanika imalo laboratorijske vrijednosti fosfata  1, 07 mmol/L uz 95%CI: 27-49%. Medijan postotka idealne tjelesne mase (%IBW) je za 5% manji (r=0, 22 ; P=0, 009), dok je prosječna vrijednost indeksa tjelesne mase (ITM) za 0, 9 kg/m2 manja (P=0, 019) u skupini ispitanika s dijagnosticiranim RS. Nismo dokazali statistički značaj pojave RS kod ispitanika hranjenih putem nazogastrične sonde (P=0, 102). Medijan koncentracija serumskih fosfata pri početku realimentacije (P1) je za 0, 26 mmol/L manji u skupini ispitanika s RS u odnosu na skupinu bez RS (r=0, 42 ; P<0, 001) dok se pri kraju hospitalizacije koncentracije fosfata (P2) nisu statistički značajno razlikovale (P=0, 281). Došlo je do povećanja medijana vrijednosti ALT (r=0, 36 ; P<0, 001) i AST (r=0, 45 ; P<0, 001) pri prijemu te tijekom realimentacije (ALT (r=0, 65 ; P<0, 001) ; AST (r=0, 66 ; P<0, 001)), kod ispitanika s RS. Zaključak: Realimentacijski sindrom nije rijetka pojava kod bolesnika sa poremećajima u jedenju, a karakteriziran je brojnim kliničkim znakovima i simptomima uz popratni elektrolitni disbalans od kojeg se navlastito izdvaja hipofosfatemija. Ostaje potreba za daljnjim dobro dizajniranim, istraživanjima na većem uzorku ispitanika kako bi se odredila stvarna incidencija RS te razlikovanje od realimentacijske hipofosfatemije jer upravo zbog manjka jasne i uniformne definiranosti RS nastaju poteškoće pri dijagnostici, a posljedično i terapiji. Ključ uspješnog liječenja čini isključivo integrirani multidisciplinarni individualizirani pristup oboljelima.

realimentacijski sindrom, anoreksija nervoza, djeca

nije evidentirano