hrvatski

Stanje i prijedlog razvitka poljoprivrede Hrvatske

Od početka 20. stoljeća pa do danas hrvatsku poljoprivredu obilježila su tri velika događaja i to Prvi i Drugi svjetski rat i Domovinski rat. Oni su imali duboke posljedice na poljoprivrednu proizvodnju. Od početka 20. stoljeća pa do početka Prvog svjetskog rata porast proizvodnje je bio spor, ali stabilan i iznosio je u prosjeku 1, 3 % godišnje, da bi u razdoblju rata bio zaustavljen, pa čak je i pao za skoro 8 %. Između dva svjetska rata proizvodnja se nešto povećala i iznosila je 1, 8 % godišnje. Drugi svjetski rat prekinuo je opet porast proizvodnje. Poslije rata, zbog lošeg modela kolektivizacije, proizvodnja je pala za 22 % i tek uvođenjem slobodnijeg tržišta te uvođenjem novijih tehnologija u šezdesetim godinama započinje brži rast poljoprivredne proizvodnje i do 1985. godine iznosi 3, 1 % godišnje. To je bilo najuspješnije razdoblje hrvatske poljoprivrede. Međutim, pojavom visoke inflacije krajem 80-tih godina, kao i zbog Domovinskog rata (1991.- 1995.) dolazi do pada poljoprivredne proizvodnje i razdoblje do 2000. godine obilježeno je padom proizvodnje od čak 15 %, u odnosu na razdoblje 1986. – 1990. (Stipetić, 2005). Posljednjih dvadesetak godina obilježeno je stalnim padom proizvodnje i stagniranjem korištenja novijih tehnologija i može se utvrditi da je stanje poljoprivredne proizvodnje izrazito nepovoljno. Nemamo potrebnu ukupnu proizvodnju, kao ni proizvodnju raznolikih proizvoda. Ne koristimo 38 % obradivih površina, a istovremeno imamo uvoz voća i povrća preko 50 % domaće potrošnje, svinjetine oko 40 %, govedine oko 60 %, odnosno imamo negativnu bilancu u međunarodnoj razmjeni hrane između 800 milijuna i 1, 2 milijarde USD (Tomić i sur., 2014). Istodobno, Hrvatska ima povoljne prirodne uvjete za poljoprivrednu proizvodnju. Koliko je to točno najbolje se može vidjeti jer imamo najviše hektara po glavi stanovnika (0, 47 ha/st.) u odnosu na Europu (0, 38 ha/st.), a poglavito u odnosu na Afriku (0, 27 ha/st) ili Aziju (0, 14 ha/st) (Tomić i sur., 2013). Zbog svega navedenog te zbog dugogodišnje sustavne nebrige, potrebno je učiniti hitan zaokret u politici društva prema poljoprivredi i učiniti ono što se već posljednjih 20 godina govori. Treba stjecati sustavno, ali ubrzano uvjete za stvaranje uspješne poljoprivrede i ostvariti veću proizvodnju raznolikih proizvoda po konkurentnim cijenama. U ostvarivanju ovih ciljeva potrebno je istovremeno činiti više mjera. Kao prvu mjeru nastaviti okrupnjavanje poljoprivrednih gospodarstava i ostvariti veću obradivost površina. Naime, danas prosječna veličina poljoprivrednog gospodarstva je 5, 6 ha, dok je npr. u Sloveniji 6, 4 ha, u Austriji 19, 5 ha, a prosječno u EU-28 14, 1 ha (Jakovina, 2014). Nadalje, kao drugu mjeru potrebno je stabilizirati primarnu poljoprivrednu proizvodnju, a poglavito u ratarstvu, stočarstvu, voćarstvu te u vinogradarstvu i povrćarstvu. Kad se govori o stabilizaciji ratarske proizvodnje, npr. pšenice, može se vidjeti da od 1988. godine kad je proizvodnja iznosila više od 1 434 000 t, proizvodnja je pala 2012. godine na nešto više od 990.000 t. Nadalje, od 2 milijuna tona kukuruza 1988. godine, te padom u 90-tim godinama, došli smo 2010. godine opet na 2 milijuna tona, da bi već 2012. pali na 1, 2 milijuna tona. Takva nestabilna ratarska proizvodnja odrazila se na stočarsku proizvodnju i praktički izazvala krizu. Najveći udarac doživjelo je govedarstvo. Od 976.000 komada goveda u 1984. godini, 2012. godine imamo svega 452.000 goveda s tendencijom pada. U svinjogojstvu, uspoređujući iste godine, broj svinja bio je 2, 095.000, a danas 1, 182.000. Isto je i u peradarstvu (nekad 17, 102.000 ; danas 10, 161.000) te konjogojstvu (nekad 98.000, danas 20.000) (DSZ, 2013). U voćarsko-vinogradarskoj, te povrćarskoj proizvodnji ista je tendencija kao i u ratarskoj proizvodnji. Količina vina proizvedenih 80-tih godina iznosila je preko 470.000 t, a danas 187.000 t. No, bez obzira na drastičan pad, kvaliteta vina bitno je povećana. Količina jabuka je 1988. bila nešto više od 77.000 t i lagano je rasla do 2011. do 112.000 t, da bi već 2012. pala na dno 44.000 t. Količina šljiva je padala od 49.000 t na 15.000 t (DSZ, 2013). Nadalje, naša tradicijska jela sastoje se od krumpira, graha, kupusa i rajčice, a količina ovog povrća pala je na minimalne vrijednosti. Tako proizvodnja krumpira pala je s 623.000 t na 151.000 t, graha s 23.000 t na 470 t, kupusa s 135.000t na 23.000 t, rajčice sa 69.000 t na 25.000 t. Jedino je proizvodnja rasla u maslinarstvu i povećava se (DSZ, 2013). Treća mjera je šira primjena navodnjavanja. U svijetu se danas navodnjava oko 18 % obradivih površina, u Europi 13 %, a kod nas 1, 44 %, od mogućih 39 % obradivih površina (Bašić i Tomić, 2014). Četvrta mjera je razvoj ekološke proizvodnje. Ona raste, ali presporo. Danas je u RH pod ekološkom proizvodnjom 3, 12 % obradivih površina. Međutim, ukoliko se usporedimo s drugim zemljama EU onda ćemo vidjeti da Njemačka ima proizvodnju na 8 % površina, Italija 9 %, a Austrija čak 12 %. Hrvatska bi trebala s bržim razvojem ove proizvodnje doći do 5 %, pa čak do 8 % obradivih površina jer imamo vrlo kvalitetna i čista tla (Kisić, 2014). Peta mjera je proizvodnja tradicijskih proizvoda. Naši tradicijski proizvodi su paški sir, dalmatinski pršut, istarski pršut, slavonski kulen, zagorski puran, bučino ulje, maslinovo ulje, šljivovica i drugo. Međutim, dok ne stabiliziramo primarnu proizvodnju ovih proizvoda, ne možemo jače utjecati na međunarodno tržište. Šesta mjera je proizvodnja biomase. Ova proizvodnja zahtjeva utvrđivanje postotnog udjela poljoprivrednih obradivih površina za potrebe prehrambenog i neprehrambenog lanca. Naime u sustavu proizvodnje obnovljivih izvora energije najvažniji energent je biomasa i to iz poljoprivrede i šumarstva. Europska unija je pooštrila svoju politiku spram proizvodnje obnovljive energije i klimatskih promjena. Obnovljive izvore energije moramo povećati sa 20 % na 27 %, emisiju stakleničkih plinova smanjiti, ne za 20 % već za 40 %, a energetska učinkovitost će se recenzirati u odnosu na 2014. godinu Hrvatska poljoprivreda može odgovoriti tom izazovu (2030, Framework for climate and energy policy). U ovom momentu kad bismo koristili oko 25-30 % biomase poljoprivrednih kultura, raspoložive šumske biomase (ostatci) te stajskoga gnoja, mogli bismo proizvesti oko 1, 3 milijuna tona biogoriva godišnje što je oko 25 % potrošnje goriva u RH (Tomić i sur, 2008). Sedma mjera je edukacija poljoprivrednih proizvođača. Naime, stupanj obrazovanja u poljoprivredi je više nego zabrinjavajući. Samo 4, 6 % proizvođača ima završenu višu školu ili fakultet, 30 % srednju školu, a čak 65, 4 % ima osnovno obrazovanje ili nikakvo. Treba krenuti s cjeloživotnim obrazovanjem poljoprivrednika, bilo kroz formalne ili neformalne načine obrazovanja. Međutim, ako se pogleda udio poljoprivrede u ukupnim državnim izdvajanjima za istraživanje i naobrazbu, tada su rezultati poražavajući. Od 28 zemalja, Hrvatska je na 26. Mjestu, a samo Luksemburg i Litva izdvajaju manje. Republika Hrvatska od BDP-a godišnje izdvoji 0, 75 % za cjelokupnu znanost i edukaciju, a od toga 0, 9 % za poljoprivredni sektor (Gelo, 2014). Zbog svega navedenog poljoprivreda užurbano mora tražiti povećanje investicija kako bi obnovila konkurentnu sposobnost i to tako da država investira u poljoprivrednu infrastrukturu i mobilizira lokalne vlasti koristeći međunarodne fondove, kao i postojeće tekuće izdatke iz Državnog proračuna putem financijskih potpora. Ukoliko će Hrvatska koristiti sve prethodno navedene mjere, može se očekivati znatno uspješnija i tržišno konkurentnija poljoprivreda u odnosu na sadašnje stanje.

razvitak poljoprivredne proizvodnje ; trendovi ; mjere razvoja

nije evidentirano