hrvatski

Selektivni mutizam u predškolskoj dobi

Selektivni mutizam, kao jednog od rijetkih anksioznih poremećaja, karakterizira konstanta selektivnost u govoru djeteta u određenim socijalnim situacijama. Kod djece prisutnost selektivnog mutizma predstavlja prepreku u razvijanju socijalnih kompetencija kroz interakciju s osobama u svom okruženju. Kako bi djeca sa selektivnim mutizmom, koja odbijaju verbalnu komunikaciju, lakše komunicirala sa okolinom radi zadovoljavanja vlastitih potreba i želja, koriste neverbalni način komunikacije kod kojeg nije prisutna tako visoka razina anksioznosti. Unatoč tome što glavni uzrok navedenog poremećaja još uvijek nije u potpunosti utvrđen postoje mnogi čimbenici koji utječu na njegovu pojavnost. Čimbenici se mogu podijeliti u dvije osnovne kategorije, a to su okolinski i biološki, pri čemu se na biološke čimbenike ne može utjecati zbog njihove već predodređene genetske podloge. Pod obiteljske čimbenike, kao jedne od vrlo važnih okolinskih čimbenika, između ostalog ubraja se i obiteljska povijest bolesti koja ima značajan utjecaj na psiho-socijalni razvoj djeteta. Kada se djeca suoče sa životnim događajem koji je za njih bio traumatičan, selektivni mutizam se u takvim situacijama javlja kao posljedica ili kao način na koji se djeca nose s osjećajima povezanim s traumom. Djetetov temperament utječe na interakcije roditelja i djeteta te može biti predispozicija za pojavu anksioznih poremećaja, isto tako i selektivnog mutizma. Unatoč tome što su čimbenici međusobno drugačiji, simptomi koji je javljaju kao posljedica imaju zajedničku karakteristiku, odnosno kod svakog djeteta sa selektivnim mutizmom javlja se osjećaj pretjerane anksioznosti. Kako neki od čimbenika također pripadaju anksioznim poremećajima, njihovom prisutnošću najčešće dolazi do komorbiditetnih stanja sa selektivnim mutizmom. Kada su uz selektivni mutizam prisutna komorbiditetna stanja, dijete pokazuje simptome oba poremećaja što otežava njihovo liječenje ili pravilno dijagnosticiranje. U današnje vrijeme postoje brojne metode liječenja među kojima se najuspješnijom pokazala kombinacija kognitivno bihevioralne terapije uz lijekove. Kroz psihoterapijske pristupe radi na se mijenjanju djetetovog reagiranja i nošenja sa socijalnim situacijama.

selektivni mutizam, anksiozni poremećaji, komorbiditetna stanja, liječenje

nije evidentirano