hrvatski

Efemernost (plesne) izvedbe: kritičke perspektive

U jednom od općih mjesta studija izvedbe, o “jedinom životu izvedbe” u “manijakalno nabijenoj sadašnjosti”, Peggy Phelan poetizira i romantizira jedinstvenost i neponovljivost izvedbe koja je uvijek već u nestajanju. Brojni su teoretičari i kritičari, poput Richarda Schechnera, Herberta Blaua, Laurence Louppe, Andréa Lepeckog, Adriana Heathfielda, Marcie B. Siegel, fascinirani neuhvatljivošću i nestajanjem izvedbe uopće, a osobito plesate su je afirmirali kao ključno mjesto jedinstvenosti plesnih i izvedbenih praksi. Kritički glasovi, poput onog Rebecce Schneider ili Philipa Auslandera, ubrzo su ukazali na brojne paradokse vezane uz fiksaciju na uživosti prolaznost izvedbenih umjetnosti, kao 10i njenu tendenciju da, sebi uprkos, afirmira i petrificira statičnost arhiva u zapadnoj kulturi. Međutim, budući da tematiziranje “nestajanja” izvedbe nudi snažne afektivne benefite, smatram da upravo u tome treba tražiti razloge popularnosti te teme. Ključno mjesto teze o efemernosti izvedbe zapravo je kako se od nje ugodno osjećam(o/ju). (Plesna) izvedba mišljena kao ono uvijek-u-nestajanju, gotovo da garantira gorkoslatku ugodu melankoličnih i nostalgičnih osjećaja, ali u tom je pak procesu njena (afektivna i materijalna) sadašnjosti budućnost znatno reducirana.

efemernost, ples, izvedba

nije evidentirano