hrvatski

Tanka granica stvarnosnog

Ovo izlaganje se bavi granicama i konceptualizacijom gledateljske distance, a osobito one kritičara, znanstvenika ili istraživača koji “objektivno” pristupa umjetničkom radu kao predmetu svoga istraživanja. Fokusirajući se na tri rada: „Scenarij“ Lauren McCarthy (2010.), „Tajnu službu“ Felixa Ruckerta (2002.) i „Moje ime je Janez Janša“ (2012.) Janeza Janše, Janeza Janše i Janeza Janše, ovo će se izlaganje baviti sljedećim pitanjima: Možemo li kritički analizirati performans tako da ga sami izvedemo? Što se događa ako se predstava koju smo došli “gledati” odvija doslovno na našoj koži? Učine li nam se suze majke umjetnika relevantnim kriterijem procjene kompleksnosti njegova rada, kako ćemo to argumentirati? Radovi koji propituju odnos fikcije i fakcije, miješaju umjetnost i svakodnevni život i društvenu interakciju, delegiraju autorstvo u nekom njegovom dijelu na “promatrače” koji time postaju su-kreatori izvedbe u isto vrijeme dok su i njezina publika te dovode u pitanje autonomiju neke umjetničke forme zahtijevaju specifične kritičke metode. Radi se o tehnikama i strategijama koje odudaraju od onih koje se primjenjuju na konvencionalnije forme poput kazališne predstave u realističkom ključu kod koje područje umjetničkog rada kao fikcije nije problematizirano, gdje se računa na suspenziju nevjerice, te kod kojih nije ni potrebna ni poželjna doslovna fizička aktivnost promatrača za njenu realizaciju. Više od svega, oni zahtijevaju drugačiju orijentaciju, drugačije pozicioniranje. Ovo će izlaganje pokušati argumentirati da je pitanje kritičke distance u dinamičnom i kompleksnom odnosu s mehanizmima iskustvene sedimentacije posebno potrebnim za promišljanje nekih vrsta radova, kao i za njihovu kritičku evaluaciju.

fikcija, izvedba, svakodnevica, interaktivnost, sudjelovanje publike

nije evidentirano