hrvatski

Patnje mladoga Tadije ili neuzvraćena ljubav na dvanaest načina

Tadijanovićevo je književno stvaralaštvo najčešće sinonim za izuzetno bogat pjesnički izričaj. Međutim, manji je krug čitatelja upoznat sa zavidnim brojem njegovih pisama koja je sâm sabrao i objavio povodom stotoga rođendana, a svojim stilom pisanja, mogla bi se smatrati umjetničkom prozom. Veliku pažnju svakako zaslužuju ljubavna pisma koja se mogu podijeliti u dvije velike skupine ukoliko se za njihovo razgraničenje uzme prijelomna 1933. godina – ona u kojoj je upoznao ljubav svoga života i buduću suprugu Jelicu Ljevaković. Autorice ovoga rada smatraju izuzetno važnim upravo razdoblje od 1922. do 1933. godine kada nam se mladi Tadijanović razotkriva u svojoj ljubavnoj boli, neodoljivo podsjećajući na Goetheovog Werthera. Čarolija je njegovih pisama u vjerodostojnosti i autentičnosti, budući da su autobiografsko svjedočanstvo nesretno zaljubljenog, ranjivog, ali i zaljubljivog mladića. Cilj je rada analizirati 11-godišnja pisma dostavljena impozantnoj brojci od čak 12 djevojaka, komparirajući učestalost pisanja pojedinim djevojkama, način oslovljavanja, stupanj prisnosti, intenzitet prisutnih emocija, itd. U toj građi poseban su misterij pisma posvećena djevojkama s inicijalima, čija prava imena nikada nije otkrio, za razliku od preostalih 9 ženskih imena. Iako pisma odišu verterovskim Weltschmerzom , a Tadijanović se u predgovoru Sabranih pisama poigrava sintagmom „patnje mladoga Tadije“, posredno intertekstualizirajući poznato djelo svjetske književnosti, jasno je da nije odustao od života kao Werther. Pisma predstavljaju dosad nepoznatog Tadiju, u čijim se proznim početcima ujedno brusilo i njegovo pjesničko umijeće.

Dragutin Tadijanović ; ljubavna pisma ; Patnje mladoga Werthera

nije evidentirano