hrvatski

Izražavanje osjećaja u hrvatskom kao prvom i inom jeziku

Od nastavnika inog jezika često se zahtijeva da budu „hodajući rječnici“ koji će učeniku znati uvijek uskočiti upomoć, kao i da budu u stanju analizirati vlastito znanje vokabulara da učenicima daju odgovarajuće odgovore na pitanja o značenju i upotrebi pojedinih riječi. Cilj je mojeg izlaganja zapitati se na koji način navedeni proces možemo olakšati nastavnicima, a ujedno povećati autonomiju učenika. Za primjer ću uzeti riječi za osjećaje. Kad je riječ o odnosu jezika i osjećaja, s jedne strane jezik možemo koristiti kao sredstvo izražavanja vlastitih osjećaja (npr. izražavanje ljutnje psovkama, intonacijom i sl.), ali ga možemo koristiti i kako bismo opisali vlastite i tuđe osjećaje (npr. Bijesan sam, Ivan voli Anu). Za svaki osjećaj imamo neka uobičajena znanja o njegovu mogućem uzroku, tijeku, intenzitetu, broju sudionika, kako se manifestira na našem tijelu i sl. (npr. bijes je intenzivan i može izazvati neprihvatljiva ponašanja ako ga ne kontroliramo). Koristeći se skicama riječi i konceptualno-gramatičkom analizom, pokazat ću primjere uobičajene uporabe riječi za osjećaje u suvremenom hrvatskom jeziku. Zatim ću pokazati na koji način ta saznanja možemo koristiti kao nastavnici, s jedne strane za potvrdu vlastitih intuicija o vokabularu, a s druge za poticanje autonomije učenika na višim razinama učenja.

osjećaji, skice riječi, konceptualno-gramatička analiza, kognitivna lingvistika

nije evidentirano