hrvatski

Mediji i zdravstvo, ili „tko je kome vuk“?

U prosincu 2016. Novi list objavio je hvalevrijedan članak naslova „Među 'najdoktorima' 35 ih je iz Rijeke, Opatije i Lovrana“. To su rezultati istraživanja portala „najdoktor“ o najboljim liječnicima obiteljske medicine iz perspektive pacijenata. Već sljedeći mjesec s novinskog papira vrištao je naslov „Skandal na Medicinskom fakultetu: Poznati riječki kirurg prijavljen za seksualno uznemiravanje“. Ovdje se neće ulaziti u sam slučaj, obzirom da istraga još traje. Samo valja spomenuti da su se o slučaju očitovala i lokalna etička povjerenstva. Navedeni slučaj apsolutno treba promatrati kroz Članak 1, Stavak 5. Kodeksa medicinske etike i deontologije HLZ i HLK: U svojem će djelovanju čuvati ugled i dostojanstvo liječničkog staleža i časno se odnositi prema kolegama. Mjerodavne institucije će odlučiti o „sudbini“ dotičnog liječnika. Dok se ne dokaže istina, kolega je jednako kriv koliko je i nedužan. Ono što posebno treba naglasiti jest činjenica da bilo koji pojedinačni slučaj nečasnog ponašanja, čime se narušava ugled i dostojanstvo svih liječnika, nije izoliran događaj, ne odvija se unutar „balona od sapunice“ zaštićen od javnosti. Često se komentira i „poentira“ na „jaz“ između liječničke i novinarske struke: novinari optužuju liječnike da si „čuvaju leđa“, liječnici novinare da „trče za senzacijama“... Stavivši na tren na stranu tu vječitu borbu, moramo priznati da za ogrješke o Članak 1. Stavak 5. javnost treba znati. Bila to strukovna javnost, pacijenti (a svi mi građani smo potencijalni pacijenti), ili općenito hrvatski narod. U takvim slučajevima najlakše je kuditi novinare i prozvati ih za „priču pod svaku cijenu“. Potrebno je upravo suprotno, pozvati ih kao suradnike, partnere u pomoć da što točnije i istinitije sama struka iznese slučaj koji ju kompromitira. Osnovno je pravilo „kriznog komuniciranja“, a ovakvi slučajevi jesu primjer krize, proaktivno djelovati, „agirati“, a ne „re-agirati“. Kvalitetna, partnerska komunikacija s novinarima u slučajevima ogrješke o ugled liječničke profesije može prevenirati da slučaj poprimi senzacionalnističke razmjere. Jer istinito izvješćivanje od koristi je svima, i novinarima, i javnostima kojima se obraćaju, u konačnici i samoj struci da se legitimira kao predvodnik moralne vertikale društva, spremna priznati i rješavati vlastite probleme. Liječnici će novinarima uvijek biti zahvalna tema. Kaže se, „...ako želiš prodati novine napiši priču o zdravstvu...“ Od toga ne možemo pobjeći, ali možemo sami biti korektiv kako vlastite struke, tako i načina na koji se prezentira. Primjeri s početka teksta su dvije strane iste medalje. No da bi prevagnula ona sjajnija moramo se kontinuirano podsjećati da bavljenje medicinom nije posao, već životni poziv, da se od liječnika (ma koliko u nekim aspektima naša pozicija u društvu nije adekvatna) naprosto očekuje da svojim svakodnevnim primjerom svjedoči taj plemeniti poziv. Naš profesionalni (a često i privatni) život je kontinuirano „pod lupom“ različitih javnosti. Možda se s tim ne slažući, toga moramo biti svjesni. A od novinara se možemo i moramo nadati da su pišući o zdravstvu svjesni da i oni sami imaju svoj etički kodeks.

etika, kodeksi, medicina, novinarstvo

nije evidentirano