hrvatski

Egzistencijalna neodređenost subjekta u Mihalićevoj zbirci "Komorna muzika"

Detaljnijom teoretskom razradom pojma egzistencije u filozofiji druge četvrtine 20. stoljeća, egzistencijalistička je tematika sve više počela prodirati u književnost i druge umjetnosti. Tome su znatno pridonijeli filozofi egzistencijalističke orijentacije koji su nerijetko svoje ideje širili putem vlastitog književnog rada. Najznačajniji među njima su Jean Paul Sartre i Albert Camus. U hrvatskoj književnosti 20. stoljeća, posebice u pjesništvu, egzistencijalna tematika počinje intenzivnije zaokupljati pjesnike u godinama nakon Drugog svjetskog rata. Z. Mrkonjić hrvatsko pjesništvo pedesetih godina naziva pjesništvom „iskustva egzistencije“. Pjesnici se u toj dekadi prvenstveno okupljaju oko časopisa Krugovi. Pod okriljem Krugova djeluje i Slavko Mihalić. Mihalićevo poimanje problema egzistencije predstavljano je već u njegovoj prvoj zbirci Komorna muzika iz 1954. Godine. Poput većine krugovaša, Mihalić vlastitu egzistencijalnu misao temelji prije svega na filozofskim refleksijama Sartrea i Camusa, no može se primijetiti i utjecaj Sørena Kierkegaarda te njemačke egzistencijalističke struje koju predstavlja Martin Heidegger. Egzistencijalna problematika Mihalića zaokuplja tijekom čitavog književnog djelovanja. Prikaz Mihalićeve zbirke Komorna muzika slijedit će tri tematska okvira: odnos pojedinca prema drugim subjektima, odnos pojedinca prema vlastitoj egzistenciji i problem smrti.

Mihalić ; Komorna muzika ; pedesete godine ; egzistencijalizam

nije evidentirano