hrvatski

Neiskazivost: O mišljenju kao pisanju

Knjiga filozofsko-književnih studija i eseja pod navedenim naslovom odnosi se na promišljanje smisla i zadaće pisanja u djelima Fernanda Pessoe, Mauricea Blanchota, Witolda Gombrowicza, Brune Schulza, Jeana-Paula Sartrea, Rolanda Barthesa, Gillesa Deleuzea i Henrija Boscoa s obzirom na pitanje odnosa slike i znaka. Ova knjiga stoga otvara prostor mišljenja s onu stranu tradicionalne filozofije umjetnosti i književnosti. Autor nastoji sustavno, obuhvatno i intermedijalno pokazati kako se između romantike (Novalis) i antirealističkoga shvaćanja pisanja (Blanchot) uspostavljaju tijesni odnosi zasnovani na jedinstvu filozofije i književnosti. Umjetnost i estetika u globalnome poretku, kako je to izvedeno u prethodnim knjigama autora (Posthumano stanje: Kraj čovjeka i mogućnosti druge povijesti, Litteris, Zagreb, 2011. i Treća zemlja: Tehnosfera i umjetnost, Lieris, Zagreb, 2014.) iziskuju produbljeno tumačenje iz posve drukčijega motrišta od različitih hermeneutičkih i fenomenologijskih pristupa. Pritom je glavna postavka da je problem suvremene umjetnosti u njezinoj aporiji utemeljenja: umjesto postojanosti u pojmu realnoga, sve postaje konstrukcijom svjetova, a svi su heteronomni svjetovi u sebi istodobno krhki poput struna i horizonti događaja jednokratne avanture čovjeka u suočenju s kaosom. Ono što preostaje jest pitanje o zamuknuću same slike pred logikom tehničke konstrukcije realnosti. Književni postupci izabranih modernističkih spisatelja u rasponu od Pessoe do Schulza u tome se pokazuju orijentacijskim točkama u lutanju labirintom teksta. Kako u tome pronaći uporište otvorenosti za tajnu i smisao kazivanja bez anakronizma i nostalgije za prošlošću? U doba ravnodušnosti pred ljepotom – preostaje misliti ono što stoji između djela i događaja, ono što slici i riječi još podaruje događaj misterija i susret s uzvišenošću.

mišljenje, pisanje, dekonstrukcija, književnost, slika

nije evidentirano