hrvatski

Priče iz davnine i hrvatska moderna: o mitskom secesionizmu, folklornim šarama, neoromantizmu i antimodernizmu

Priče iz davnine Ivane Brlić-Mažuranić prvi su puta objavljene kao izvanredno izdanje Matice hrvatske u prosincu 1916. u Zagrebu. Vrijeme u kojem su objavljene i specifični poetički, značenjski i recepcijski diskursi povezani sa zbirkom izdvojili su je, na neki način, iz kanona hrvatske književnosti te joj pokušali uspostaviti zasebno periodizacijsko i recepcijsko polje odabirući kao dominantno mjesto čitanja bilo pretpostavljenu dječju publiku (određujući je na taj način kao dio dječje književnosti i time anulirajući moguće periodizacijske zamke povezane s tradicionalnim periodizacijskim prijedlozima), bilo pak autoričin spol / rod (pribrajajući je na taj način korpusu književnosti hrvatskih autorica i time kompenzirajući izostanak ili propitivanje njezina mjesta u kanonskim zahvatima). Novije studije i promišljanja poetika i značenjskih kompleksa hrvatske moderne omogućuju, međutim, i pregovaranje oko statusa zbirke u književno- povijesnom i periodizacijsko-poetičkom obzoru hrvatske književnosti, posebice hrvatske moderne. Priče iz davnine u poetičkom i referentnom smislu korespondiraju s neoromantičarskim idejama hrvatske moderne, kao i s antimodernističkim vrijednosnim i značenjskim implikacijama. U tome smislu u ovom članku propitujem mjesto i značenje Priča iz davnine unutar diskursa koji uspostavljaju hrvatsku modernu: književnokritičkih diskursa suvremenika i recepcijskih tekstova o zbirci, potom u književno-povijesnom diskursu te književno-teorijskim promišljanjima hrvatske moderne.

Priče iz davnine, Ivana Brlić-Mažuranić, neoromantizam, hrvatska moderna, antimodernizam

nije evidentirano